Prvo je u nedjelju Zoran Šprajc odlučio malo pokazati mišiće u Dnevniku, opatrnuti Programsko vijeće za igranje igre Uredi Dnevnik. Epilog je poznat, Šprajc je promptno udaljen iz Dnevnika i sad će mu dati da koordinira fikuse na Prisavlju, pardon, tjedne emisije Informativnog programa. 

  Sve je ovdje jasno, osim jedne stvari, a to je tko pobjeđuje. Pa nije Šprajc naivan da nije znao što ga čeka odluči li onako privatizirati Dnevnik; mogao se jedino pitati o vrsti sankcije, a mogao je i to naslutiti znajući da će upravo on biti prvi na kojem će novi glavni Bruno Kovačević vježbati disciplinsku strogoću. Dugoročno, prije će izgubiti Kovačević nego Šprajc, jer stisnut će ga sa svih strana tako da će mu i pola biti dosta. I dok će se Šprajc šepiriti gradom i kimajući glavom slučajnim prolaznicima punima podrške nijemo poručivati »je, je, a šta ćeš«, Kovačević će morati do svog autodilera tražiti zatamnjena stakla. A kad se Kukuriku pregrupira možda i novi posao. 

    Zasad to tako, istina, ne izgleda, zasad sve pršti od cenzure i »pravih hrvatskih vrijednosti«, koje podrazumijevaju potragu za istinom do trenutka kada bi ona mogla ispasti nepovoljna po hrvatsku stvar. A tada slijedi suspenzija, prešućivanje, uklanjanje. I nema nam svima druge nego stati u obranu cenzuriranog, prešućenog, uklonjenog, pa makar i sami prešutjeli činjenicu da osvjedočeni ljubitelj krupnog kapitala Zoran Šprajc baš i nije toliki heroj.