Jesu li u zemlji Hrvatskoj izumrli pošteni i pravdoljubivi nacionalisti? 

    Ako nisu, ako ih još igdje ima, zašto šute? Zar je moguće da se nigdje, ali baš nigdje – od Bregane do Lipovca, od Savudrije do rta Konfin – neće začuti nijedan glas u obranu jedne male zemlje koja ponosno prkosi diktatu stranoga kapitala i koja ni za kakve novce ne želi prodati ono što smatra svojim obiteljskim srebrom? 

    Sjeća li se još itko da je i u zemlji Hrvatskoj nekoć bilo obiteljskog srebra? I da smo tom lijepom starinskom sintagmom nazivali i naše crno zlato i naš žuti tisak, i naše banke u crvenom i naše hotele u znate već čemu debelom, i naše bolesne željezare i naše tvornice lijekova, i naše pravo da sami lovimo svoju ribu plavu i svoju ribu bijelu? I da smo sve to čime smo se dičili na koncu prodali, ne zato što smo tako htjeli, nego zato što se nismo smjeli othrvati ucjenama proždrljivog bjelosvjetskog kapitala i njegovim pohlepnim težnjama da nas porobi svojom ideologijom slobodnog tržišta? 

    Ako nam iluzija slobode tržišta nije dokinula i slobodu sjećanja, zašto se pravimo da nemamo pojma o čemu ljudi u onoj maloj i prkosnoj zemlji govore kada spominju nacionalni interes? Zašto nijemo promatramo kako se svi glasnogovornici svemoćnoga kapitala redom izruguju tom ugroženom nacionalnom interesu, stavljajući ga u svoje sarkastične navodnike ili nazivajući ga posprdno takozvanim? Gdje nam je ljudsko suosjećanje prema slabijemu, gdje nam je elementarna solidarnost sa susjedom u nevolji? 

    Zašto želju naših susjeda da sačuvaju vlasništvo nad trgovačkim lancem kojega smatraju svojim nacionalnim interesom nazivamo političkom igrom? Zar time ne delegitimiramo i težnju hrvatskih patriota da većinsko vlasništvo nad tobože našom naftnom kompanijom ne prijeđe u mađarske ruke? Zar smo svi nalik Radimiru Čačiću koji s pozicije političke moći popuje kako »vjeruje da će u slučaju Mercator gospodarski faktori prevladati političke«? Ili nećemo imati ništa protiv da prvi potpredsjednik Vlade istom argumentacijom dovrši izručenje Ine mađarskim gospodarskim faktorima? 

    Smatramo li slučajeve Ina i Mercator neusporedivima zato što hrvatska država još uvijek posjeduje nekakav vlasnički udio u manje-više prodanoj naftnoj tvrtci, dok slovenska dežela nema dionica u tamošnjoj najvećoj trgovačkoj firmi? Ili mislimo da imamo pravo biti uvrijeđeni poput Nadana Vidoševića, pa Slovencima dijeliti lekcije kako »ne mogu biti neozbiljni i diskreditirati našu najveću kompaniju, a time i sve nas koji djelujemo u hrvatskom gospodarstvu«? Govorimo li gluposti kada kažemo da je Agrokor naš, a ne Todorićev? I otkud nam onda pravo da se rugamo glupim Slovencima koji misle da je Mercator njihov, iako su u njemu isto što i mi u Konzumu, dakle – kupac od ovce? 

    I zašto se toliko palimo na sapunicu o prodaji Mercatora, a zatvaramo oči pred dokumentarcem što ga je izrežiralo hrvatsko Ministarstvo poljoprivrede, čijom je odlukom svim kumicama koje dolaze izvan Zagrebačke županije zabranjeno prodavati mliječne proizvode na Dolcu? I što će vam, uostalom, Dolac, ako sira i vrhnja imate u Konzumu? 

    Čestit vam Božić i radostan vam Todorić!