Za novu jelku jučer smo iz podruma donijeli košaru s poljskim kuglicama, talijanskim keramičkim anđelima, drvenim figuricama iz Norveške i kineskim lampicama. Mislim da je barem ta jelka koju sam kupila naša, tako mi je barem rekao trgovac, iako čujem da se kod nas prodaje i mnogo jelki iz Mađarske, iz Njemačke i iz BiH.

Negdje sam pročitala da je prošle godine u Hrvatsku uvezeno božićnih drvaca za 1,11 milijuna dolara.

Pozvala bih ovu novu vladu, koju je jučer predstavio Zoran Milanović, da dođu k meni doma i da vide sve te strane deklaracije na kutijama od ukrasa koje je moje kći objesila na našu jelku, pa neka se uzrujaju kao što sam se uzrujala ja kad mi je, evo, prvi put sinulo da pogledam gdje je sve to proizvedeno.

Imamo opet preko 300.000 nezaposlenih, BDP pada već četvrtu godinu, a mi uvozne borove kitimo uvoznim kuglicama. Boga ti, kakva zemlja.

Ne govorim ovo zato što mislim da se Hrvatska mora zatvoriti, ni govora, nego jer mi ovo udara na samopoštovanje. Pa zar ne možemo imati svoje čak ni nešto tako obično kao što je božićna jelka, žica s utikačem i raznobojnim žaruljicama i ukras s likom Djeda Mraza! A očito je da iz nekog razloga ne možemo.

Hajde još što ne izrađujemo automobile, što uskoro možda više nećemo ni brodove, ali da uvozimo pišljive kuglice, to je stvarno sramota.

Čovjek se mora pitati kako se Poljacima, Nijemcima i Mađarima isplati proizvoditi te tako jednostavne šarene artikle za zimske blagdane, koje tržište, uostalom, traži samo jednom na godinu, a našima se to, kako vidimo, dovoljno ne isplati.

Eto to je jedno krucijalno pitanje za Milanovićevu Vladu, ne šalim se ni najmanje.

Jer, bitno je to da je bilo vrlo jeftino sve ovo što u mojoj kući imamo za bor, i još je k tome dobro jer traje godinama. Volim kupiti dobro i jeftino.

Ima, naravno, i naših božićnih proizvoda, ali skupi su, obično čak duplo skuplji. Pa kako to da za naše u principu moraš platiti dvostruko više nego za uvozno, od lijekova, do namještaja, do turističkih putovanja i do ukrasa za bor?

 Ali odgovor zapravo nije kompliciran. U cijeni naše kuglice, kao i u cijeni svakog drugog hrvatskog proizvoda, nisu samo materijal, rad, normalne režije i normalni porezi. Nego se na to razmjerno pridodaju troškovi barem 30 posto viška zaposlenih u administraciji, troškovi 245, ili koliko ono parafiskalnih nameta, troškovi općina koje se ne mogu same izdržavati pa ih financira država, troškovi za subvencije koje idu lažnim poljoprivrednicima i za penzije i olakšice lažnim ratnim invalidima.

Naša hrvatska božićna kuglica otplaćuje novac koji je opljačkala politička klika i kojemu više nema ni traga ni glasa, hektolitre vode koji se izliju iz zapuštenog sustava i plaće doktora koji su zaposleni u javnom zdravstvu, a rade jedino u privatnim klinikama. Ona izdržava sveučilišne profesore kojih nikad nema na predavanjima i koji nikoga nemaju što naučiti. Izdržava državne nekretnine koje je izjela vlaga i hrđa. Plaća davanja za poduzetnika koji je moga prijatelja kuhara prijavio na minimalac, a ostalo mu daje na ruke ako mu se svidi.

Zato naša kuglica nema šanse. Jadna li joj majka, cijelu državu treba okrenuti naopako da bi njoj krenulo.