Recimo World’s Wildest Vacation Videos, koji se u nas može vidjeti na DoQ-u. Razumijem potrebu ljudi da se ponekad pred malim ekranom lobotomiziraju, malo možda i uživaju u tuđoj nesreći, iako će pritom obavezno namrštiti lice ili reći ukućanima koju prigodnu o jadnom unesrećenom. Toliko da si smire savjest. Ali gledati prilog za prilogom u kojima se ljudima neprirodno mijenjaju oblici pod raznoraznim udarcima, padovima, lomovima, čini mi se potpuno suludo. Recimo blesana koji pokušava napraviti salto pa padne na glavu zarivši je u pijesak. Ili na primjer glupana kojeg skoro pogodi komad lave, a on viče u kameru kako mu je to orgazmično iskustvo. 

    A može i bolje. Recimo The Indestructibles na National Geograficu. Njima pak nije bilo dovoljno bizarno pokazivati nesreće u kojima stradavaju odrasli, nego su si dali truda pa napravili epizodu koja se zove – vjerovali ili ne – The Indestructibles Baby Car Crash. Dakle prijevod za one koji još uvijek ne mogu vjerovati: beba nastradala u automobilskoj nesreći. U foršpanu koji najavljuje epizodu sve je snimila nadzorna kamera, ali kladim se da ima i onih priloga, kako to zna biti, koje je snimio netko toliko izbezumljen od stradanja da od šoka izoštrava sliku i pazi na fokus. Eventualno još daje pokoji komentar sjetivši se da kamera snima i zvuk pa da ne bi bilo loše pokazati malo empatije. 

    U svemu tome krajnje je licemjerje kojim se takvi programi proizvode, a onda i prikazuju i gledaju. Ključno je za sve njih da su stradalnici preživjeli. Tako i ona beba iz foršpana Neuništivih. Naravno, jer u suprotnom sve bi to bila obična nekrofilija. Ovako, zadovoljni zbog unaprijed poznate sretne sudbine stradalnika, i proizvođači i konzumenti u miru mogu uživati u njihovoj nesreći, misleći da vježbaju empatiju. Nedajbože krvoločni voajerizam.