Kad je Hrvatska početkom 2008. postala članicom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, bio je to opravdani trenutak slavlja za mladu državu u kojoj su, samo desetljeće i pol ranije, bile stacionirane mirovne snage te iste svjetske organizacije. Trebala je to biti i dvogodišnja šansa za dokazivanje hrvatske vanjske politike koja je dobila priliku da barem rubno pokuša dati vlastiti pečat zbivanjima na globalnoj sceni. Ubrzo se, međutim, sve skupa pretvorilo u urnebes.

Zahvaljujući ustavnoj podjeli ovlasti u vanjskoj politici između Vlade i predsjednika Republike, koji su imali sasvim različite poglede na svjetski poredak, vrlo brzo se pokazalo da Hrvatska u Vijeću sigurnosti zapravo nema pojma kakve stavove zastupa. Točnije, predstavnik Hrvatske zastupao je samo pola hrvatske vanjske politike – onu polovicu koju je zagovarala Vlada. Nije zato trebalo dugo da se članstvo u Vijeću sigurnosti pretvori u redovito prepucavanje između Banskih dvora i Pantovčaka oko toga što, zašto i za čije interese zastupa hrvatski predstavnik u svjetskoj vladi.

No, problem nije bio samo u tome što je jedno “brdo” pričalo jedno, a drugo “brdo” radilo nešto sasvim drugo. Problem je bio i u “spasonosnoj” formuli nezamjeranja koju je hrvatska vanjska politika u jednom trenutku otkrila i otad je uporno primjenjuje. Kad god bi zagustilo, Hrvatska bi se priklonila stavovima Europske unije. Ono, kao, mi smo zemlja koja namjerava postati članica pa je u redu da se usklađujemo s EU-om. I ne bi u tome bilo ništa nužno loše, da se to tumačenje nije koristilo i kad bi članice Europske unije ostale podijeljene, pa bi, recimo, njih deset glasovalo ovako, njih 15 onako, a ostatak bio suzdržan. S kojom se to Europskom unijom Hrvatska uskladila, pitali bi zaprepašteno novinari, ali suvislih odgovora nikad nije bilo. Čista smijurija.

Vrlo slična stvar dogodila se i nedavno, pri glasovanju o primanju Palestine u članstvo UNESCO-a. Pet država EU-a bilo je protiv članstva, 11 je bilo “za”, i još 11 suzdržanih. U nedostatku bolje ideje, Hrvatska se – protumačilo je tada Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija – “priklonila europskoj većini” i bila suzdržana. Kojoj točno većini?! 11 suzdržanih zvuči jednako kao i 11 “za”.   

Ako je dosadašnje ponašanje Hrvatske u UN-u model za buduća ponašanja u drugim organizacijama i integracijama, onda nam pravi problemi tek predstoje.

Jedna od osnovnih prednosti pristupanja Europskoj uniji trebalo bi biti sudjelovanje u donošenju odluka. Onaj famozni stol u Bruxellesu za koji će Hrvatska sjesti znači zapravo da će, umjesto da čeka da drugi odlučuju o budućnosti Europe, u svim odlukama sudjelovati i Hrvatska. Može se dogoditi da ponekad te odluke budu sudbonosne za cijeli kontinent, ali će puno češće biti slučaj da odluke budu sudbonosne za hrvatske građane.

Na primjer: u EU se upravo raspravlja o reformi zajedničke poljoprivredne politike. Među prijedlozima koji su se spominjali bilo je i to da se trećina izravnih subvencija uvjetuje zaštitom okoliša te da se sedam posto poljoprivrednog zemljišta ostavlja neobrađenim kao ekološko utočište za biljke i životinje. Da se Hrvatska o tome mora očitovati, morala bi najprije odgovoriti na cijeli niz pitanja: kako će to utjecati na njezine poljoprivrednike; koliko će subvencija dobiti ili izgubiti; hoće li profitirati velika ili mala imanja; u konačnici, hoće li neki poljoprivrednici zbog toga propasti.

Mi smo možda i naučeni stajati u redovima pred nemotiviranim službenicima ili mjesecima čekati na “papire” koje trebamo od državne administracije. Europska unija nema namjeru čekati. Zato je apsolutno nužno imati efikasnu, sposobnu i kvalitetnu državnu i lokalnu upravu. Jer ako se i dalje u Hrvatskoj ne bude znalo tko pije, sasvim je sigurno da ćemo svi skupa to skupo platiti.