Ni u Hrvatskoj, nakon završetka pristupnih pregovora i potpisivanja Ugovora s Unijom, nije bilo logičnih jačih reakcija: niti na političkoj burzi i na javnoj sceni, gdje je izostala i najskromnija fešta na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, niti na Zagrebačkoj burzi, koja je već dugo na depresijskoj periferiji. Možda još nije vrijeme za postavljanje svečanog ražnja, dok je zec tko zna u kojem gustišu, ali nije li potpisivanje tog ugovora, od više dosadašnjih vlada, sustavno predstavljano kao najviši cilj hrvatske politike unazad 20 godina? Zar na nekoj drugoj, manje euforičnoj razini, ipak većina glavnih političkih aktera, kao i većina razmrdane javnosti duboko sumnja da će od tih potpisa išta više biti? Ili da ni u slučaju da za 45 dana većina građana referendumom podrži taj Pristupni ugovor, kao i u slučaju da svih 27 članica Unije do početka srpnja 2013. ratificiraju taj isti papir, većih koristi za depresijsku i prezaduženu Hrvatsku neće biti u dogledno vrijeme? 

    Moglo bi se pomisliti da tri vodeće agencije za kreditni rejting, koje u okolnostima informacijske ere odlučujuće utječu na ponudu i potražnju na globaliziranim financijskim tržištima, ne žele trošiti svoju energiju na malu Hrvatsku, čiji je BDP manji od 0,5 posto Unijina bruto-proizvoda. Ali, kad je trebalo prijetiti vlastima u Zagrebu i poticati strane banke u Hrvatskoj na povlačenje dijela potencijala na matične adrese u Italiji, Austriji ili Njemačkoj, znali su se oglasiti najavom smanjivanja sadašnjeg niskog HR-rejtinga na najniži, nulti ili otpadni prag. Zato im se prije sedam-osam dana izravnim kontaktom obratio zamjenik guvernera HNB-a, Boris Vujčić, kojem su i Fitch, i Standard & Poor’s i Moody’s rekli da će o hrvatskom rejtingu odlučivati čim nova vlada objavi svoj koncept izlaska iz krize i proračun za 2012. »Vrednovat će prvenstveno akciju na smanjenju fiskalnog deficita, i to kroz rezanje rashoda. Druga stvar koju žele vidjeti je liberalnija regulativa tržišta rada«, izvijestio je Vujčić. Ni jednom jedinom riječi ili gestom nisu iskazali namjeru da kao prijelomno značajan argument u prilog bar blagom povećanju rejtinga vrednuju uspješan završetak pregovora o hrvatskom pristupanju Uniji, kao da i sami dobro znaju da je baš zahvaljujući ispunjavanju uvjeta iz tih pregovora hrvatska konkurentnost – smanjena, te da će u slučaju ulaska u Uniju, hrvatske proizvodne i izvozne šanse biti – još manje.  

  Činjenica je da je u zadnje tri godine, tijekom kojih je obavljena većina posla u pregovorima o hrvatskom pristupanju Uniji, hrvatski BDP smanjen ukupno blizu osam posto, te da je već izvjesno da će se – čak i u slučaju da nova ekipa u Banskim dvorima pokrene najofanzivniju proizvodno-izvoznu strategiju, ali i najbolnije reforme, njegova depresija u prvom polugodištu iduće godine samo – produbiti. Zato je – kad se cijela ta bajka ogoli do poda – razumljivo, zašto tri vodeće međunarodne agencije za kreditni rejting, koje su u američkom vlasništvu i umrežene u američko-britanske strateške interese u svijetu, sada i u slučaju male, proeuropske Hrvatske navijaju, ne za raštimanu EU, nego za – proamerički MMF. 

    O tom su teško izbježnom scenariju već nešto kazali i budući ministar financija, Slavko Linić, i budući potpredsjednik Vlade za gospodarstvo, Radimir Čačić, kad su uputili predizbornu javnost na procjenu, da je prvi cilj nove vlasti spašavanje kreditnog rejtinga zemlje od potonuća, te da protiv tog novog dna postoji lijek s visokim rejtingom u svijetu zapadnog kapitala – novi stand-by sporazum s MMF-om.