Činjenica: na dan hrvatskih parlamentarnih izbora puhalo je jugo. Južina je prala mozgove životom iznurenog građanstva. Da je mudrosti u našeg Predsjednika države a ne samo sklonosti vegetiranju, odgodio bi sve za neka bolja vremena, odnosno bolje vremenske prilike. Ovako smo dovedeni u nepriliku. Jer, kad je jugo svašta čovjeku pada na pamet.

Dragi naš novi premijeru, Zorane Milanoviću, Zoki naš!

Velika je u mene sreća glede tvoga izbornoga uspjeha. Velika. Povelika. Toliko velika, da mi se na tren čini da veće sreće nikada nije ni bilo u mene. Možda, kad mi se kći rodila, no iskreno više se ni ne sjećam što prije osam godina bi. Ali se itekako sjećam kako mi se srce punilo radošću sa svakom objavom izbornih rezultata. Apsolutna većina i apsolutna sreća čini se idu ruku pod ruku.

E, da, ja sam sretan čovjek, onaj koji je ovaj višestoljetni san sanja svaku noć nanovo; Muzej suvremene umjetnosti i to u trenu kad je u njemu izložba o fići i staroj boci Cockte, Milanka Opačić koja se i bolesno visokom štiklom simbolički uzvisila do visina do kojih si i nju poveo, odvjetnici nad odvjetnicima Sloković i Prodanović koji garantiraju da je sve i da će sve biti po propisu, djelatnici javne televizije, krupni, pače, kapitalni primjerci neovisne sedme sile, redatelji, scenaristi, sportaši, krema uglavnom i ti, dragi premijeru dostojanstven i u slavlju. Još da ti se ona, da ne kažem što, udostojila čestitati, sve bi bilo tu u toj čarobnoj noći, osim jedne sitnice – mene! Nije me bilo i sada se pojede, makar mislim da se u onoj gužvi ni vidjeli ne bi. Zato ti pišem, mislim da je intimnije i mislim da je pismo, dobro, starinsko, rukom pisano a ne tipkovnicom, najbolji medij da ti kažem da te volim. Jer, svaka čast svima koji te ovih dana oblijeću, ali samo je jedan čovjek spreman dati ti cijelog sebe, ne misleći na sebe, a to sam ja!

E, da, ja, onaj s kojim si se sreo onomad u onom malom dućanu kvartovskom u kojem voliš kupovati kruh da ne propadne malo poduzetništvo, onaj koji ti je čekajući deset deka podriguše značajno namignuo. Taj tren, mi nismo rekli jedno drugom ništa, a sve je i opet bilo rečeno. Dođi, druže u naše jato, govorile su tvoje, poput mora našeg, plave oči. A moje srce van da skoči! Jest, doduše, malo kasnim, nisam prije stigao, ali nikad se nećkao nisam i nikada nije kasno. Pa ti pišem. Pa ti kažem da sam spreman. Pa ti se nudim uvjeren kako će se nekakav stolica i za mene naći. Može i šofer, samo da je stalna služba i da zajednički gradimo naše bolje sutra.

Elem, razmisli, sjeti se, sjeti se onog dana kad su nam se pogledi sreli kraj salame i kvarat bijelog kruha, pa me privini na grud onako kako si privinuo svu silu marnih posjetitelja MSU-a koji, vjeruj meni, nisu došli opet vidjeti kako to boca Cockte izgleda, već kako lider pravi izgleda. Ako ih se već toliko stislo uz tebe velika i draga, bit će mjesta za još jednoga, zar ne. Daj da taj jedan budem ja, tako ti svega!

Za vazda tvoj i smrt fašizmu i MMF narodu!

Činjenica: Joža Manolić navratio je u izbornoj noći do Muzeja suvremene umjetnosti. Kako reče, onaj je vazda gdje i pobjednici!

Draga naša, nikad prežaljena premijerko Jadranka Kosor, Jaco naša!

Velika je u mene tuga dok gledam kako te čereče jalnuški diletanti i vragovi svih boja, naročito crvene. Nezahvalna bagra kao da se ne spominje tko je bio najbolji kad je bilo najgore i tko je očistio pred svojim vratima vjerujući da će i drugi uzeti metlu u ruke, pa čistiti i svoj drek. Ali, ne! Hijene su jedva dočekale da najhrvatskija stranka ikada osvoji 40 mandata, pa da se razulare. Kao da je 40 mandata malo! Kao da to nije zalog za budućnost, budućnost koja će biti svjetlija od najsvjetlijeg što smo do sada učinili, a učinili smo puno. Ne bi, sto mu gromova, starina Šeks bio tako slomljen da sve ovo, sve ove godine nije štogod vrijedilo.

Gledam tako na malim ekranima kako je stožer bio prazan, kako nisu navratili ni veliki odvjetnici, ni čelnici javne televizije makar smo ih mi čelnicima učinili, ni redatelji, ni pjevači, ni sportaši, ni sedma sila sitnog, a kamo li krupnog zuba. Nema tu kreme, nema tu jet seta, ali ima srca junačkoga. I ima tebe, velika premijerko (za mene ćeš uvijek premijerka biti) ponosne i u tuzi, dok s pravom ne čestitaš nikome ne pobjedi. Zašto i bi, i kao da bi oni tebi, nama čestitali!

Sve je bilo tu, samo je jedna karika nedostajala – ja! E, da, ja draga premijerko, onaj koji kuži kako je sada, kad svi napuštaju brod vjerujući naivno da tone, pravo vrijeme za učlaniti se! Jer ‘ko se sada učlani, ‘ko sada zajedno s tobom četiri godine radi na dizanju iz pepela, za slijedećih mu izbora ne gine ako ne zastupnički mandat, ono barem neka fotelja državnog tajnika. Ja znam, da ti znaš cijeniti kad ti se ruka pruži. Pa je pružam. Da nam za četiri godine svima bude bolje.

I ne daj da ti kažu da sam zakasnio, ne daj da ti šapću kako moje namjere nisu iskrene i poštene, jer ovaj čovjek je tu kad zagusti. Ovaj čovjek nije Manolić!    

Tvoj, za vazda, jer zna se, kakve vrline stožerne snage krase!

Činjenica: u Glavicama kraj Sinja, tamo odakle nam dolazi novi premijer, imaju, priča se, spomenik na vijak, šarafe, vide. Zavisno od toga koji vjetar puše odšarafi se, pa zašarafi, oćeš raspelo, oćeš zvijezda petokraka. Ako su lagali mene i ja lažem vas. Ako laže koza, ne laže vijak!

E, jebaji ga, to ne ide! Lijepo je viriti iz važnoga prkna, ali se granica negdje ipak mora povući!