Italija, jednostavno, nema drugog izlaza nego tražiti vanjsku pomoć dok su joj kamate na državne obveznice skočile na nepodnošljivijh sedam posto, a iduće godine mora posuditi između 300 i 400 milijarda eura da bi refinancirala javni dug. Ako ne želi MMF, Italija će morati tražiti dodatnu pomoć od institucija eurozone – a to se svodi na isto. Uostalom, MMF i eurozona sve više surađuju. Eurozona može Rimu osigurati veću financijsku pomoć, ali pod uvjetom da talijanska vlada prenese dio svog proračunskog suvereniteta na eurozonu, odnosno da pristane ne štednju i reforme koje će tražiti Njemačka ili Francuska. 

    Ako se netko u vlastitoj kući godinama nije ponašao kao dobar gospodar i ako se pretjerano zaduživao, prije ili kasnije doživjet će da mu sudbinu diktiraju strani vjerovnici. To na svojim leđima već dugo osjećaju građani Grčke, u kojoj vlasti također moraju raditi ono što im nalažu Bruxelles ili MMF. Inspektori iz eurozone, prema novinskim izvješćima, u Ateni planiraju otvoriti i urede iz kojih će izravno nadzirati ponašanje grčkih vlasti. 

    Pod nadzor nadnacionalnih institucija sve više padaju i druge države na obodu Europe, poput Portugala, Španjolske ili Irske. Otprilike, trećina zemalja Europe trenutačno se nalazi u nekoj vrsti financijskih aranžmana s međunarodnim institucijama, bilo da je riječ o MMF-u ili o institucijama eurozone. Nakon izbijanja velike svjetske krize u jesen 2008. godine, najmanje deset zemalja srednje i istočne Europe pozvalo je u pomoć MMF. Među njima su Rumunjska, Mađarska, Srbija, Makedonija, Kosovo, Letonija, Ukrajina, Moldavija i Bjelorusija, a prije mjesec dana trogodišnji aranžman s MMF-om uspješno je završio Island. 

    Gotovo sve te države, hvali se MMF, uspjele su nakon godinu-dvije izaći iz ekonomske recesije i zabilježiti kakav-takav gospodarski rast. Mađarska, u kojoj je vlada prije godinu dana prekinula aranžman s MMF-om, ovih se dana vraća pod njegove skute. Hrvatske su vlasti – Banski dvori i središnja banka – još prije tri godine odbacile prijedloge da MMF pomogne i našoj zemlji. Rekli su da mi možemo sami. Ali, naše vlasti nisu uvele antirecesijski program, a nisu pokrenule ni dublje reforme, pa se Hrvatska najsporije i najteže izvlači iz krize – što potvrđuju međunarodni podaci za države srednje i jugoistočne Europe. 

    U takvoj situaciji nerealno je tvrditi da će Hrvatska nakon izbora ostati otok izvan domašaja MMF-a, jer sa zapadnom i istočnom Europom dijeli zajedničke probleme koji se svakim danom pogoršavaju. Nova vlada, tko god je bude sastavljao, morat će prionuti uz reforme, a jedna od prvih briga bit će joj borba za zadržavanje financijskog rejtinga naše države. 

    Hrvatska iduće godine mora vratiti najmanje 16 milijarda eura vanjskog duga, u trenutku kad su kamate na taj dug skočile na nepodnošljivu razinu – između sedam i 8,3 posto – više nego Italiji. Novoj vladi ne može biti svjedeno hoće li se ona iduće godine zaduživati uz kamate od osam posto bez pomoći MMF-a, ili uz upola manje kamate, ako se sklopi neka vrsta aranžmana s MMF-om. Taj aranžman Hrvatska će teško izbjeći. Kako pokazuje slučaj Italije, pozivanje MMF-a postaje normalno i za države puno bogatije od naše.