Neki su se, jednostavno, na vrijeme izvukli. Neki od saučesnika Sanaderovog formiranja saborske većine 2007. godine, koja je porodila najlošiju Vladu u povijesti Hrvatske (i to u dva nastavka). Recimo, Silvano Hrelja i Hrvatska stranka umirovljenika, koji su, po Sanaderovom odlasku nanjušili gadna vremena i s ljeta 2009. godine otperjali u opoziciju iz koje sad dnevno kukuriču iščekujući povratak na vlast. A nema tome tako davno, eto manje od četiri godine, da je Silvano novinarima sav sretan, nakon što je prevagu u stranci odnijela njegova struja, obznanjivao kako ne ide u koaliciju s “crvenima”, već s “plavima”. Bilo bi zanimljivo čuti što o svemu danas misli Hreljin tadašnji koalicijski partner, Ivo Sanader, koji je i danas, ne svojom voljom, blizak s “plavima”. Onima kojima je to boja službene odore.

Neki su ustrajali praktički do kraja – zastupnici nacionalnih manjina pomogli su Jadranki Kosor da svoj mandat koji, eto, završava u stilu; suvislim i logičnim tvrdnjama poput one da UDBA i danas drma Hrvatskom ili da je SDP prodao Plivu; dogura do kraja, čak i u najtežim vremenima kad je ulica tražila izvanredne izbore. Sad bi, jasno, opet u vladajući vlak, te namiguju Zoranu Milanoviću pozivajući se na svoju politički povlaštenu poziciju tribuna nacionalnih manjina, ili, poput SDSS-a, na izrazitu političku bliskost sa SDP-om. Zanimljivo kako je lako tu navodnu političku bliskost Milorad Pupovac zanemario davajući iznimno bitna tri glasa Ivi Sanaderu za produživanje njegovog načina vladanja ovom zemljom… Tek pred sam kraj mandata, kad su omirisali izbori, a HDZ odlučio krenuti s omiljenim predizbornim raspirivanjem nacionalističkih strasti, stvari su se malo zaoštrile i SDSS se krenuo držati kao uvrijeđena mlada i javno prepucavati s koalicijskim partnerima.

No, HSS je ostao vjeran do kraja. Konstruktivan partner Ivi Sanaderu u onome što je radio ovoj zemlji od kraja 2007. do srpnja 2009. godine, a onda isti takav, tihi suradnik Jadranke Kosor u njenoj epskoj borbi protiv globalne krize i lokalnih ništarija (for the record: prvu je gubila cijelo vrijeme, a drugu će izgubiti u nedjelju).

Priča o posljednje četiri godine HSS-a Josipa Friščića, zapravo se doima kao nevjerojatna šala, kao nekakav bizarni autoironijski skeč. U kampanju 2007. se išlo javno govoreći kako će se vidjeti s kim u koaliciju, a zapravo, dajući sve moguće signale bliskosti sa SDP-om. Cijeli koncept kampanje HSS-a zasnivao se na kritici prvog mandata Sanaderovog HDZ-a, a stranački dužnosnici su i javno govorili kako im je bliži program socijaldemokrata. No, nakon objave rezultata, kad je postalo očito da će baš Josip Friščić odlučiti tko će biti na vlasti u Hrvatskoj od 2007.-2011. godine, mudri Joža je izračunao da će u koaliciji s HDZ-om biti možda jedna-dvije stranke manje nego u onoj sa SDP-om. A to je jedna-dvije foteljica više za HSS. Pa je u mobitel dobro upisao ime Zorana Milanovića. S uskličnikom. Da mu se slučajno ne javi na poziv.

No, nije to sve. HSS je u tadašnjoj kampanji jako inzistirao na, primjerice, očuvanju ZERP-a. I odmah uglavio isti u koalicijskom sporazumu kojeg su uskoro potpisali Joža i Ivo. Da bi onda odustali od njegove primjene. No, koalicijski sporazum je ipak ostao – čvrst kao čelik – da se ne bi ponovile greške iz suradnje Račan-Tomčić iz nekih ranijih vremena. A ako bi se netko i usudio skrenuti s tog zapisanog puta kojim su imali ići dvije velike hrvatske stranke, koalicijski sporazum je imao i svog skrbnika. Damira Polančeca.