U lipnju 1971. godine u časopisu “Kritika” Smiljana Rendić objavila je članak “Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod”. Tim je člankom profesorica koja je radila u administraciji časopisa “Pomorstvo” u to doba hrvatskog nacionalnog pokreta danas znanog kao Hrvatsko proljeće htjela ukazati na to da je Hrvatska u genitivu jer nije postojalo, primjerice, Hrvatsko društvo književnika, nego Društvo književnika Hrvatske, a to je bio oblik potiskivanja nacionalnog osjećaja.

Taj je broj časopisa “Kritika” zabranjen, pola godina kasnije, u prosincu 1971. godine nakon sjednice u Karađorđevu (održane prije točno 40 godina) slomljeno je Hrvatsko proljeće, a Smiljana Rendić je godinu dana kasnije osuđena na godinu dana zatvora i još godinu dana zabrane javnog djelovanja.

Četiri desetljeća nakon poziva Smiljane Rendić da Hrvatska izađe iz genitiva i uđe u nominativ, u nedjelju 4. prosinca Hrvatska će se koncentrirati u muzejima. Izborne će rezultate čelnici Kukuriku koalcije čekati u Muzeju suvremene umjetnosti, a čelnici HDZ-a u Domu Hrvatskog društva likovnih umjetnika, poznatijeg u Zagrebu kao “džamija”.

Nema druge nego zazivati hrvatski izlazak iz muzeja i ulazak u realnost, ako je ikako moguće, već u ranim jutarnjim satima ponedjeljka 5. prosinca 2011. godine.

HDZ je, paradoksalno, za mjesto na kojem će dočekati svoj izvjesni izborni poraz, izabrao zgradu koja je u osnovi spomenik kralju Petru I. Velikom Osloboditelju iz dinastije Karađorđevića. Na mjestu gdje je danas Dom HDLU-a trebala je biti podignuta statua Petru I., ali je dogovoreno da spomenik na bude u obliku statue nego u obliku Doma likovnih umjetnosti.

 Povijest te zgrade tegobna je poput sadašnjosti HDZ-a. Kao što se danas, uglavnom, ne zna što bi se s HDZ-om, tako se u prošlosti, uglavnom, nije znalo što bi se s tom zgradom. Čim su ustaše došle na vlast angažirale su Stjepana Planića do preinači Meštrovićev projekt i da od nje napravi džamiju. Kad je od te zgrade konačno 1944. godine napravljena džamija, NDH i ustaški režim su propali.

Nakon Drugog svjetskog rata u toj se zgradi, za gotovo pola stoljeća, smjestio Muzej revolucije naroda Hrvatske (eto genitiva) da bi 1993. godine bila vraćena Hrvatskom (nema više genitiva) društvu likovnih umjetnika. Zapravo se nikad nije znalo što se s tom Meštrovićevom rotondom htjelo. Tegobniju povijest od te zgrade ima naziv trga na kojem zgrada jest, današnji i nekadašnji Trg žrtava fašizma, koji se u međuvremenu nazivao po hrvatskim velikanima.

 I prije toga naziv je tog trga bio isključivo ideološki i vlastodržački određivan, ali to nije tema ove pripovijesti.

I dok je HDZ izborom zgrade signalizirao da je opterećen prošlošću, Kukuriku koalcija je izborom zgrade htjela signalizriati da je otvorena prema budućnosti. I izabrala zgradu bremenitu problemima.

Desetljećima se raspravljalo o potrebi izgradnje zgrade za Muzej suvremene umjetnosti. Kada se konačno prionulo realizaciji tog projekta nahrupili su problemi koji bi mogli biti simptomatični i za vladanje koalicije čiji će se čelnici, ne dogodi li se nešto senzacionalno, 5. prosinca probuditi kao izborni pobjednici. Ta je zgrada građena duže nego što je planirano, bila je skuplja nego što se mislilo, ali to je tek početak.

Zgrada izgrađena početkom 21. stoljeća odlično korespondira sa sredinom 20. stoljeća, ali ne i svojim vremenom. Danas ona, posebno noću kad je njena fasada iluminirana, više asocira na groteskno preuveličanu benzinsku crpku nego li na muzej suvremene umjetnosti. Da se baš i ne zna što je arhitekt Igor Franić njome htio jasno je i prije nego što se u nju uđe. Sudari se čovjek s takvom paletom građevinskih materijala da bi najradije zapjevao “mramor, kamen i željezo”, a tu su još, za svaki slučaj i voda, drvo, plastika.

Kad čovjek konačno uđe u tu grotesku od zgrade shvaća da je suvremena umjetnost nešto što ga sigurno neće ugrijati. Teško da postoji hladnija, bešćutnija zgrada u državi. Da stvar, barem za novinare, bude još bešćutnija, press centar Kukuriku koalicije organizran je u Dvorani Gorgona, a Gorgone su u grčkoj mitologiji bića s oštrim zubima i zmijolikom kosom čiji pogled okamenjuje.

Nema nam druge nego 5. prosinca u ranim jutarnjim satima hitno i hitro izjuriti iz muzeja. I nadati se da nećemo završiti u čitanci gdje bismo mogli naletiti na Petra Preradovića i njegove stihove “Bože mili, kud sam zašo”.