Dojam javnosti o suđenju Ivi Sanaderu sve je porazniji za pravosuđe i pravnu državu uopće. U svijesti prosječnog hrvatskog građanina Ivo Sanader sve manje figurira kao oličenje svega što je u Hrvatskoj zlo i naopako, što je slika koju je pokušao nametnuti najveći dio utjecajnih medija.

Prva pukotina u toj slici pojavila se kad su ga optužili za ratno profiterstvo, u što malo tko vjeruje s obzirom na činjenicu da narodne mase Sanaderu u svojoj glavi sude i pozivaju ga na odgovornost isključivo za ono razdoblje u kojem smo ga prevareni slavili. Dakle, od 2004. godine naovamo. Svjesna je toga i ruka koja se trudi na sliku Sanadera kao vraga stalno nanositi nove slojeve, e kako narodne mase ne bi zaboravile s kakvim sotonskim tipom imamo posla. To umjetničko djelo što ga slika nevidljiva ruka pravne države traži i žrtve, pa kao snoplje padaju trećerazrednici kakav je vlasnik restorana Marcelino koji je Tužiteljstvu ustupio snimku ručka bivšeg premijera se šefom mađarske naftne kompanije MOL. Oni su, kao dokazuje snimka, korumpirali jedan drugoga u tom i tom restoranu, a za ručak su platili šest tisuća kuna.

Na snimci vidimo dva gospodina kako granaju rukama, ali avaj – ništa se ne čuje, u pitanju je nijemi film. Nema veze, vjeruje slikar umjetničkog djela »Sanader u vrućem ulju«, dobar je i nijemi film. Sve što treba – mig je propagandnoj mašineriji da pokrene lavinu i za dva, tri sata već smo svi skupa pred zaslonima svojih računala, gledamo Sotonu Sanadera kako se korumpira sa nekim čudnim čovjekom čudnog imena.

Uz svu posvećenost da mu se presudi prije presude, propagandna mašinerija ipak ne može do kraja sakriti neveliku težinu pojedinih argumenata optužnice, niti čovjeka uvjeriti da je Ivo Sanader od nekog samo za sebe mogao maznuti novac kraj živog Mate Granića, čovjeka kojeg generacije što dolaze pamte uglavnom po izjavi: Pola meni, pola tebi, pola Bagi. Čuj, uzeo zamjenik ministra, a nije uzeo ministar!?, misli za sebe i ne vjeruje prosječno neinformiran građanin.

Sanader mu još uvijek nije niti izbliza simpatičan onoliko koliko je bio od 2004. godine naovamo, ali ne dijeli ga niti za sekundu od ostalih sudionika hrvatske političke scene. Oni što se smatraju informiranima i dobro informiranima već naveliko raspravljaju o povjerenju što ga imaju ili nemaju za suca Ivana Turudića, pri čemu se nikad ne zaboravi spomenuti Vladimira Šeksa ili reći da je Sanader u razgovorima sa stranačkim drugovima Turudića svojedobno nazivao »našim dečkom«. Te priče, dakako, niti čemu koriste niti kome ozbiljnom što važe. Gdje bi stigla država i njezino pravosuđe kad bi svaku glasinu sto puta provjeravala i nečiju vjerodostojnost vagala na poziv ulice!

Vrijednost suca vaga se na drugom mjestu, pa je Turudić tako nedavno imenovan za predsjednika Županijskog suda. Sud suduje, a narod kao narod – luduje, pričaju o svačemu, svemu se čudi i nekad naprosto ne može i ne želi vjerovati. U Sanaderovom slučaju stvar je sasvim shizofrena: tužiteljima se sve manje vjeruje, ali želja da bivši premijer završi u reštu još uvijek je prisutna jednako kao i prvog dana, kad je zbrisao preko austrijske granice. Nevidljivoj ruci pravne države to nije dovoljno, pa iz dana u dan nanosi nove slojeve boje na sliku glavnog zločinačkog uma, ali to više ne može pojesti pas s maslom.

Neki iskazi svjedoka dani Državnom odvjetništvu pojavili su se u novinama prije nego na sudu. Bombardiraju nas Masonima, nijemim snimkama, pikanterijama, a nitko ne postavlja suvisla pitanja koja bi pomogla da se pomno rasvijetli svaki navod optužnice. U isto vrijeme, kovitlaju se slučajevi iz Sanaderovog vremena, gdje su u glavnim ulogama gospodarski i marketinški moćnici, ali nema nikakvih uhićenja i vrijede posve drugi standardi u odnosu na one koji su primijenjeni u Sanaderovom slučaju. Pune razmjere problematičnosti koje se javljaju na suđenju stoljeća zasad vide samo oni koji ga izbliza prate, ali neće proći dugo, a regularnost suđenja bit će redovita tema uz subotnju kavicu.

Suđenje bivšem premijeru, nastavi li ići u pravu u kojem je krenulo, neće pomoći da se vrati poljuljana vjera u pravosuđe, nego će, naprotiv, to povjerenje u potpunosti biti srozano.