Povjerujmo Miroslavu Tuđmanu da su mu u utorak navečer iskrsnule »novonastale obveze« zbog kojih nije mogao doći na Prisavlje i pred kamerama HRT-ova Dnevnika 3 izaći na oči Bojanu Glavaševiću i Branku Borkoviću. Ne nagađajmo što je to nekadašnjem šefu hrvatskih tajnih službi moglo biti važnije od toga da pred mladim Glavaševićem, Mladim Jastrebom i televizijskim auditorijem dokaže i objasni ono što je dan ranije izjavio Hini: da su i fonogram razgovora Mile Dedakovića Jastreba s Franjom Tuđmanom i »Vukovarska optužnica«, koju je u studenom 1991. iz opsjednutoga i izmrcvarenoga grada u eter poslao Siniša Glavašević, nastali u radionicama Kontraobaveštajne službe u Beogradu.

   Ne zezajmo se da je dolazak Najvećega Sina u televizijski studio spriječio naprimjer sudbinski važan sastanak s izbornim partnerima Kerumom i Kosoricom. Ili naprimjer još važnija i sudbonosnija utakmica voljenoga kluba Franje Tuđmana protiv nogometne ljubavi Francisca Franca, Ćaćina političkog i duhovnog uzora. Ili nešto naprimjer treće, najvažnije i najsudbinskije.

   Nipošto ne pomišljajmo na mogućnost da se Ćaćin Sin ustrtario od javne konfrontacije s Glavaševićevim sinom i da zbog tog straha nije smio izaći na vukovarsku bojišnicu, čak ni onu verbalnu, eto ni punih dvadeset godina poslije pada grada. Ne pomišljajmo na to, jer je Miroslav Tuđman svojom pričom da je Siniša Glavašević bio tek nasnimljeni glas u KOS-ovoj »Operi« pokazao da se ne boji nikoga i ničega, a posebice Vukovara i Vukovaraca.

   Vjerujmo da će doći dan kada neće biti nikakvih »novonastalih obveza« i kada će nekadašnji Vrhovni Obavještajac Republike Hrvatske sjesti pred kamere, pa mirna lica i još mirnije savjesti slušati kako Bojan Glavašević čita »Vukovarsku optužnicu«. Pa potom odmahnuti rukom i hladnokrvno kazati: »Sve je to KOS!«. Neće se Tuđmanovo Mlado u tom nekom budućem Dnevniku 3 štrecnuti kada mu Mladi Jastreb u lice kaže: »U Vukovaru nije mogao djelovati KOS, ali vidim da je u Zagrebu djelovao. O drami u Vukovaru ne može govoriti sin Franje Tuđmana, već mi koji smo Vukovar branili.« On će i na to, budimo sigurni, imati spreman odgovor: »Nećete vi meni govoriti gdje je KOS djelovao, a gdje nije.« 

   Vjerujmo također da nije daleko dan kada će Miroslav Tuđman zatražiti da mu u studio, uz Glavaševića i Borkovića, pod svaku cijenu dovedu i onog Nikolu Totha zvanog Feniks. I kada će od tog zapovjednika vukovarske obrane zahtijevati da pred njim ponovi ono što je jučer izjavio T-portalu: »Miroslavu Tuđmanu sve je vezano uz KOS, a ponajviše obitelj: mama mu je bila tajnica u KOS-u, tata mu je bio KOS-ov kadrovik, kum Josip Manolić bio je oficir KOS-a, a i on sam bio je jedan od čelnika hrvatske obavještajne zajednice… Bolje da šuti i ne izaziva neke koji bi još štošta mogli reći, da se ne bi otvorila Pandorina kutija.« Ali ne strahuje Miroslav ni od svih zala iz Pandorine kutije, pa će – samo gledajmo – inzistirati da taj Feniks ponovi i onu blasfemiju kako je Franjo Tuđman u vrijeme stradanja Vukovara igrao tenis i zabranjivao izvlačenje civila iz razorenoga grada…

   I onda će, kao da je samo to čekao, ustati iz fotelje i otkriti nam najveću hrvatsku vojnu tajnu, tajnu koju nije provalio ni svemoćni KOS: da Franjo Tuđman u danima vukovarske tragedije nije samo igrao tenis. Nego i preferans.