– Šta ćemo još, šta ćemo još…, ponavljala je premijerka kao da pjevuši dječju brojalicu, lupkajući pritom nervozno nogom o parket tako da je i masivni stol u njenoj radnoj sobi podrhtavao.

Tišina koja je prekrila ministre koji su sjedili naokolo samo ju je dodatno izluđivala.

– Ajmo ljudi, akcija, ideja, volja, idemo, još su tri tjedna…, ciknula je Jadranka, sjetivši se anegdote o tome kako je Ćiro Blažević jednom u svlačionici pred neku bitnu utakmicu Dinama svom snagom tresnuo zlatnim Rolexom u zid i kazao igračima: “Hoću ovako da ih razbijete”. Stari dobri Ćiro. Na tren su joj se usne krenule razvlačiti u osmijeh, a onda se sjetila Onog koji je volio satove, pa se namah uozbiljila.

– Dobro. Otvaranja smo dogovorili. Jasene, jesi provjerio da mi nije opet na rasporedu nekakva knjižnica koja će proradit’ u tridesetom stoljeću?

Jasen je gledao u pod i klimao glavom.

– Dogovorili smo i raspored skupova, plakati su gore, još jednom svaka čast onome tko je smislio slogan “Najbolji kad je najgore”. Da, to smo mi – HDZ, vikala je Jadranka i digla u zrak ruke stiskajući šake.

Ministri su šutjeli.

– Tako je gospođo premijerko, odvažio se ipak ministar obrane.

– Ti šuti! Nemoj mi se petljat u HDZ, obrecnula se Jadranka na Davora. Da ne bi ja opet po novinama čitala o tehnomenadžerima i šta ja znam čemu sve ne u stranci!

Davor je zašutio i lagano pocrvenio, a Tomislav s dva prsta krenuo rastezati ovratnik, kao da mu je kravata prečvrsto svezana.

– Nego, Davorine, je li riješeno ono za stanove u državnoj službi?

– Da… ovaj…, javio se konačno Tomislav. U ruci je držao Novi list i pokazivao na naslov “Sitnišem kupuju državne službenike”. – Nisam siguran koliko nam je bilo pametno iskoristiti istu foru kao i 2007. godine. Pogotovo zato što taj novac obećan pred izbore nije na kraju bio iskorišten. Evo nas već deru zbog toga po novinama.

Na nekoliko sekundi činilo se da je netko jednostavno stisnuo pauzu na video playeru. Kad je konačno progovorila, Jadranka je zvučala tako kao da je prije toga odbrojila do deset. Ili, bolje, sto.

– Nemoj… mi… Tomice… njih spominjat’. Je li ti to jasno?! Oni bi nas derali i da sad uzmemo svu lovu iz proračuna i krenimo je dijelit po ulici!

– Pa…, nasmijala se ministrica financija. Prvo, koju lo…

– Tišina!, brutalno ju je prekinula Jadranka. – Tišina!! Ti-ši-na!!! Baci te novine, Tomislave. I hoću još takvih ideja, da baš takvih!

Ministar unutarnjih poslova je zaškrgutao zubima i promrmljao nešto o tri tjedna.

– Što si rekao?!, zajapurila se Jadranka, i nagnula se prema naprijed oslonivši se s obije ruke o stol.

A onda se na vratima pojavio Đuro.

U ruci mu je bio mali ljubičasti paketić, sa zelenom vrpcom.

Jadranka je istog trena zaboravila preambicioznog ministra policije.

– Jesi našao?! Ma bravo…, oduševljeno je Jadranka zapljeskala ručicama dok joj je ministar gospodarstva gizdavo prilazio.

– Kao što ste naručili, šefice. Ptica Feniks, kako upravo širi krila uzdižući se iz vlastitog pepela. Zlatna!, deklamirao je Đuro.

Jadranka je nestrpljivo otvorila paketić, uzela iz njega broš i teatralno ga pokazala ministrima.

– To! To smo mi! Da čujem sad ideje!

Iako je dotad posve nezainteresirano tipkao po mobitelu, oglasio se Božidar.

– Pa, ako nije problem radit’ stvari koje smo radili prije četiri godine, počeo je duboki glas sa zadarskim naglaskom.

– Ovisi koje, ministre, ovisi koje, kazao je Tomislav vragolanski mu namignuvši.

– Ha-ha, dobar… Ma mislim, prije četiri godine je upalilo ono s dionicama HT-a, frknuli smo ih narodu malo ispod cijene, ljudi su okrenuli po par tisuća kuna i odma’ bolje volje izašli na izbore…

– To! To je ideja! To hoću, zajapurila se Jadranka, još u ruci držeći zlatnog Feniksa.

– Ali, koje dionice, zapitala se Martina?

– E sad, zamislio se i Božidar…

Nakon nekoliko desetaka sekundi meditativne tišine odvažio se i Domagoj.

– Ljudi, ajmo biti praktični. Imamo jednu kompaniju u kojoj smo prilično veliki vlasnici, ali u kojoj druga strana ima većinska prava. Kompanija je dobra, dionica može postić’ cijenu, a u biti ništa ne gubimo ako frknemo raji 10-15 posto dionica…, okolišao je Domagoj.

– Pa gukni više, čovječe. Koja kompanija?!, nestrpljiva je bila Jadranka.

– Ovaj…

Prije nego je izgovorio ime firme, Domagoj se sjetio svoje učiteljice iz osnovne škole koja mu je često znala reći kako je šutnja zlato.

– Pa… Ina, rekao je potpredsjednik Vlade.

Jadranka je istog trena zažalila što Feniks kojeg je još stiskala u ruci nema barem malo oštriji rep.