U normalnoj demokratskoj zemlji najmoćnija političarka ne bi, poput malog djeteta, stalno tužakala političke suparnike pokušavajući zločestim upiranjem prsta u druge pridobiti pažnju »roditelja«. Koga uostalom briga je li »stvarni« šef Kukuriku koalicije Milanović ili Čačić? I što se to tiče HDZ-a?

Ako je Jadranki Kosor to pitanje toliko važno da zbog njega saziva konferenciju za novinare, to bi onda trebalo značiti da će rješenjem te »zagonetke desetljeća« automatski porasti vjerodostojnost HDZ-a. Malo sutra.

Naravno, u predizbornoj kampanji ne treba očekivati da je sve logično. Pokušaj zabijanja klina u protivničke redove jedan je od otrcanijih trikova u predizbornom lovu na glasove. Ali, problem je kada se padne tako nisko da čelnica stranke, koja se iz trenutne duboke krize, izranjavana od udaraca, pokušava izvući prodajom priče o svojoj ozbiljnosti i spremnosti na hvatanje u koštac s problemima države i društva, pristane širiti političke »tračeve« umjesto da nam svakodnevno podastire dokaze o svojim ozbiljnim namjerama. To se zove bijeg od stvarnosti.

U normalnoj demokratskoj zemlji ni jedan od opozicijskih lidera ne bi javnost smio praviti ludom uvjeravajući je da varaždinski gradonačelnik nije napravio ništa strašno. Način na koji je Čačić »obračunao« s Habuševim pijanstvom za volanom, djetinje mu »priprijetivši« da će praktički klečati na kukuruzu ako mu se to još jednom dogodi, također je antologijske vrijednosti. Kada se za sve može naći opravdanje, vrijednosti u društvu postaju relativne. Politička odgovornost ispražnjena je tako od svakog sadržaja, i to u zemlji koja vapi za dokazima da nije baš sve otišlo do đavola.

Skidanje Habuša s Kukuriku liste za Treću izbornu jedinicu tek je saniranje štete. Prvenstveno zbog straha od HDZ-ove eksploatacije slučaja u predizbornoj kampanji, a ne glasa osjetljive javnosti. No, pitanje Habuševe ostavke je elegantno zaobiđeno. Kao da su građani Varaždina manje vrijedni od birača u Trećoj izbornoj jedinici. I to se zove bijeg od stvarnosti.

Naposljetku, u normalnoj demokratskoj zemlji glavni bi se izborni akteri umjesto spomenutim prodavanjem magle bavili konkretnim problemima poput slučaja Kamensko. Jer u pitanju je problem koji se ne može eskivirati tvrdnjom da politika tu nema što raditi već jedino »institucije« pravosuđa, niti će ga se riješiti utamničenjem Sanadera.

Ako je naime prošlo devet mjeseci od prijave DORH-u za malverzaciju sa zemljištem Kamenskog, a policija još nije završila istragu, onda nešto ne štima ili s ljudima koji na tome rade ili s procedurom. U oba slučaja je odgovorna politika. Ona utvrđuje pravila igre i kontrolira igrače.

Ako se već mjesecima bruji o upletenosti Ninoslava Pavića i Ivice Todorića u ovaj slučaj, a ništa se ne događa da bi se to potvrdilo ili otklonila svaka sumnja, opravdano je pretpostaviti da ih se štiti ili pak, naoko paradoksalno, krše njihova prava jer ih se tada »blati« u javnosti. Opet ne valja.

Kako god okrenuli, u ovoj zemlji nismo svi jednaki. I opet je kriva politika jer je stvari postavila da nitko ni za što ne odgovara. Nije položila Kamensko-test dopuštajući, kao i u mnogim drugim slučajevima, pravnu nesigurnost i anarhiju koje za posljedicu imaju »legalizaciju« otimačine za koju se račun na koncu ispostavlja građanima.