Sad, kad je kraj konačno toliko blizu da ga se može osjetiti, i kad je jasno da ludorije koje smišljaju i provode Jadranka Kosor i njeni ministri ne mogu više imati katastrofalan učinak na živote svakog od nas, dakle, sad je čak postalo i pomalo zabavno. Jer, kad (tehnička) premijerka kaže da bi smanjenje javnog duga i proračunskog deficita trebalo staviti u Ustav, to je jednostavno urnebesno.

Prvo, sa svojih 30-ak mandata koliko će uprihoditi HDZ-u (ajde, možda, samo možda, bude i koji više), moći će, otprilike, promijeniti kućni red u svom kvartu. Možda. Drugo, kao što pokazuju primjeri Grčke, i zapravo, većine zemalja zapadnog svijeta, politika državne štednje i proračunskog uravnotežavanja je u vremenima ovakve ekonomske krize otprilike ekvivalentna tome da osoba koja se utapa veže sebi oko vrata kamen od sto kila. Radi motivacije za bolje plivanje.

 Sad je već prilično očito da su u pravu bili oni ekonomisti koji su uporno tvrdili da izlaska iz krize nema bez pojačanog financijskog angažmana države, jer je to jedini način da se pokrene zakočeno gospodarstvo (New deal, anyone?). Ako toga nema; ako se još štedi, prihodi građana stagniraju, smanjuje se njihova potrošnja i gospodarstvo se utvrđuje u debeloj rupetini iz koje je sve teže izići. Jadranka Kosor bi, od svih, to trebala dobro znati, jer je baš takav efekt polučio njen čuveni “krizni porez”.

Ili, ministar gospodarstva, Đuro Popijač. Neki dan je na televiziji kazao da je ova Vlada u protekle dvije godine polagala čvrste temelje za snažni gospodarski rast koji će neminovno uslijediti. Polagali su temelje?! Bogme, duboko su ih ukopali…

No, to ukopavanje možda i nije najnepopravljivija stvar koja će ostati kao naslijeđe iza buduće bivše predsjednice Vlade i, najvjerojatnije, buduće bivše predsjednice HDZ-a. Naime, ono što ona radi vlastitoj stranci u histeričnom finišu kampanje usporedivo je s ruskim ruletom, ali ne onim klasičnim, u kojem je u spremniku pištolja koji ti je naslonjen na čelo jedan metak i pet praznih ležišta. Ne, Jadrankin rulet igra se na sigurno. Sa šest metaka.

Vratimo se malo u prošlost – u 2007. godinu. U ovo vrijeme se također frenetično završavala izborna kampanja, a Zoranu Milanoviću je izgledna pobjeda pomalo klizila iz ruku. U anketama se prednost SDP-a od par postotaka upravo pretvarala u još minimalniju prednost HDZ-a. Naposlijetku, HDZ je u Hrvatskoj dobio 61, a SDP 56 mandata. Na to je još Sanaderu došlo pet zastupnika iz dijaspore, pa je prikupljanje koalicijskih partnera potrebnih za parlamentarnu većinu bio tek mrvu stresniji šoping.

Dvije su bitne razlike tog vremena i ovog današnjeg: svijet nije bio poharan gospodarskom krizom (pojačanom lokalnim “polaganjem temelja” kako za vrijeme Sanaderove dionice, tako i za vrijeme kojim je Hrvatskom rukovodila nelegitimna premijerka i rubno legalno izabrana predsjednica HDZ-a), a SDP je na izbore išao – sam.

Da Milanović ovaj put neće riskirati solo dionicom postalo je jasno još u Kastvu, 2009. godine, kad su se u na već čuvenom obroku u restoranu Kukuriku našli čelnici stranaka koje će formirati buduću vlast. Bilo kojem predsjedniku stožerne stranke desnog centra, u tom su se trenutku već trebali upaliti svi alarmi. Jer, valja ponoviti, SDP je 2007. godine na izbore išao sam i za dlaku je izgubio. A sad je krenuo formirati koalicijski blok.

Jadranka Kosor i HDZ, međutim, nisu ni trepnuli. Kao da se ništa nije dogodilo. A jedini odgovor koji bi jamčio imalo zanimljivi boj na izborima 2011. godine bi bio početak ozbiljnog posla na stvaranju ekvivalentnog bloka s druge strane političkog spektra kojem bi, jasno, HDZ imao biti stožernom strankom.

No, dobro, kad se već to nije dogodilo u dvije godine, i kad ankete već jasno mjesecima pokazuju da je prednost Kukuriku koalicije potpuno nedohvatljiva (bilježe dvostruko više glasova od HDZ-a) i kad je jasno da dvije iole značajne stranke sa desnog centra i desnice (HSS i HSP) na izbore idu samostalno, priča se činila zaključenom. HDZ ide samostalno, kako bi izborio čim više oporbenih klupa i veći utjecaj za sebe u novoj konfiguraciji političkog terena u Hrvatskoj.

Ali, Kosor je šokirala svih. I ljude iz predsjedništva svoje stranke i ljude iz ogranka u drugom najvećem hrvatskom gradu. Koalirala je sa Želom. Splitskim pitoresknim gradonačelnikom, čiji je izborni rezultat po anketama takav da se uopće posebno ne bilježi i koji je već godinama u gadnom političkom ratu – s HDZ-om. Stranka Jadranke Kosor ovom kombinacijom, osim dodatnog nezadovoljstva i potencijalne pobune, dobit će tek dva do tri zastupnička mjesta – manje. No, tu nije kraj, jer Jadranka nastavlja u zadnjim danima prije predaje lista tumarati Hrvatskom naoružana prijetećim osmijehom i brošem, tražiti još nekog koalicijskog ženika. S velikim pitanjem može li itko od onih koji su još navodno u igri donijeti HDZ-u kao stranci barem jedan jedini mandat viška. Jer, nitko neće u kolo s Jadrankom Kosor da ne osigura za sebe makar jednu saborsku fotelju…

Jedino realno objašnjenje za ovo nadrealno ponašanje Jadranke Kosor je da ona vjeruje da je pobjeda na izborima za nju još mogući ishod. S anektnim zaostatkom od 100 posto?! Bez HSS-a i HSP-a?! A da netko ipak pozove liječnika?