Toj Europskoj uniji fali pameti. Pred nosom imaju originalni hrvatski recept za rješavanje dužničke krize, a nitko ni da prstom mrdne. Taman kad su zakrpali problem Grčke po sistemu »drži vodu dok majstori odu«, lavina se zakotrljala u Italiji. 

Nevjerovatno da nitko ne zove Hrvatsku u pomoć. Kao da nisu svjesni da Hrvatska upravo trenira 100 ovrhovoditelja, komandosa koji su prošli tešku tromjesečnu specijalističku obuku u državnom arhivu i sad se, naoružani do zuba, spremaju krenuti u borbu protiv 165.000 bijednika s blokiranih računom u Hrvatskoj. Prva ovršiteljska divizija nosit će ime »Divizija Davorina i Dražena« u čast autora kultne monografije »Hrvatska administracija u Domovinskom ratu«. Ovršna postrojba ovih dana dobija najmodernije naoružanje, redenik s penkalama, dvije kile mastila za pečaćenje imovine, sto kilometara vrpce po glavi s natpisom »Ovrha, ne prilazi« i set opreme za humano mučenje dužnika u kojemu se ističu let lampa, tupa britva za brijanje na suho i audio snimka predizbornog programa Kukuriku koalicije.Smiješno vam je? Neće biti od 1. siječnja iduće godine kad na snagu stupi Zakon o javnim ovršiteljima. Iz povjerljivih izvora doznajemo da su već sada obučeni za sve situacije. Ne biraju puno, odnose sve na što naiđu na licu mjesta. Uzet će vam i najmanju sitnicu, peglu, telefon, tepih, zavjese, televizor, ventilator, lampu, jastuk, cipele, čarape, gaće i štap, sve baš sve što imate na sebi, pri sebi i u sebi. Na račun ovršenika komandosi po potrebi mogu ručati ili večerati, napraviti sendvič za doma i popiti tri pive ili dvije rakije ukoliko nema ni pive ni vina. Prema pravilniku Ministarstva pravosuđa uz dva svjedoka komandosi dužnika mogu natjerati i na skakanje s prvog ili drugog kata, ali nikako ne i s trećeg, jer se u pravilniku nastojalo voditi računa o humanosti i mogućnosti obročne otplate dugova, koja bi mogla postati ugrožena ukoliko dužnik ne ostane na životu, a pritom nema ni srodnika na čija bi se leđa mogli natovariti dugovi pokojnika. Ukratko, Hrvatska je svojim primjerom odlučila pokazati da se dužnička kriza ipak može daleko uspješnije rješavati. 

Zamislite samo da jednog, samo jednog ovršnog komandosa pošalju u Italiju. Lijepo mu daju rješenje Općinskog suda, adresu Rim b.b., preporučeno za Silvija Berlusconija, 340 kuna dnevnice za dva dana, autobusnu kartu do Trsta i još jednu za brzi vlak do Milana, gdje opet treba presjesti na poslovni i evo njega u tili čas u Rimu. Izgubio bi se i završio u Vatikanu, ali onda za samo sedam sati pronašao zgradu talijanske Vlade i pokucao na vrata. Ma šta pokucao, zviznuo nogom, polomio vrata i pobacao po podu jedan manji odred karabinjera, pozvao na red tjelohranitelje i onda upao u odaje Silvija Berlusconija. 

– Dobar dan. Ja sam državni ovrhovoditelj taj i taj sa specijalnim ovlaštenjima Europske unije i Općinskog suda u Rijeci. Došao sam popisati vašu imovinu i naplatiti ovaj stari talijanski dug od 2.000 milijardi eura. Ajde rođače, reci ti meni čija je ova zgrada ovdje, tko je vlasnik u katastru i koja je to čestica? Lijepo bi uzeo olovku i počeo zapisivati.

– Aha. Vlasnik talijanska vlada, jedan kroz jedan bez hipoteke. To ćemo fino zapečatiti dolje na vratima, pa oglasit sudsku prodaju. Idemo dalje. Ta zlatna tabakera i cigaršpic to je vaše? Lijepo. Cigaršpic ćemo zapisati, a tabakeru ću ja uzeti pa ćemo je kasnije uvesti u papire. Šta imate još od nepokretne imovine? Milana. Kojeg Milana?  Ah da Milano, nogometni klub, he he, malo sam se zbunio. To ćemo isto zapisati, pa ću ja po povratku kući tamo zapečatiti stadion i taj vaš kamp. I nemoj da čujem da igrate u ligi prvaka. Šta ćemo dalje zapisati? Vidio sam dolje taj Vatikan. Jel bogati šta će vam to, pa ko je vidio imat državu u državi. Najbolje da mi Vatikan isto zapečatimo, pa ćemo ga fino prodat upola cijene. Ima tamo lijepih zgradica, to bi vam taman bilo da podmirite dug i čas posla stvar riješena.    

Hrvatski službenik onda bi se ustao, protresao ruku zbunjenog talijanskog premijera u ostavci i krenuo prema vratima. 

– Ah da, skoro sam zaboravio. Ovih 200 milijardi eura s računa Ministarstva financija za plaće i penzije prvo isplatite meni na račun, pa ću ja to malo pogledati prije nego pošaljem u Bruxelless, a vama ću tu ispisati jednu potvrdu. Tako, sad smo sve fino riješili. 

Ne lezi vraže, ovršitelj bi na kraju osjetio malu grižnju savjesti. Ovrha je ipak malo veća, pa bi onako ispod glasa uputio čovjeka šta mu je sad činiti.

– Slušajte, najbolje vam je da sad pošaljete nekoga da kupi jedno 20 tisuća državnih biljega u poreznoj upravi na Rivi. Takse se državi moraju platiti inače vam nitko neće uzeti papire. To vam je šalter 20 tu u Rijeci, pa kad kupite meni se javite, ja ću vam srediti da cure to polijepe na brzinu. Trebat će dva, tri dana, velika je količina. Samo nemojte dolaziti petkom i ponedjeljkom, jer tad ne radimo za stranke. U stvari, uopće ne radimo zbog vikenda, pa dođite tijekom tjedna između 10 i 14 sati. Trebat će vam i original iz matične knjige rođenih, potvrda o plaćenom porezu, popis pokretne i nepokretne imovine s procjenom ovlaštenog sudskog vještaka, preslika OIB-a i JMBG-a, ovjereni identitet kod javnog bilježnika, potvrda o nekažnjavanju, potvrda sa Zavoda za nezaposlene i preslika domovnice u tri primjerka. Prvo sve to pribavite pa se javite na šalter. Kamata vam je 14 posto pa nemojte previše čekati.    

Talijanski premijer zadnje rečenice ne bi ni čuo zagledan preko ramena sugovornika u neobičan prizor Fontane di Trevi na televiziji. Fontana je  opasana crvenom trakom s nekim nerazumljivim natpisom dok ljudi u čudnim uniformama gacaju po vodi očito skupljajući kovanice u velike sive vreće s natpisom Fina. Što li je to, pitao bi se premijer. A onda bi nestalo slike, jer su upravo odnosili televizor. Preosjećajući da bi svaki čas i njega mogli uhapsiti Berlusconi bi pomalo umorno pogledao čudnog čovjeka iz Hrvatske i pomislio ono što mu godinama nije ni slučajno palo na pamet. “Sva sreća što sam dao ostavku i ne moram više slušati ovu budalu. Ovo više stvarno nema nikakvog smisla…”