Najtragičnija smrt je ona koja se mogla izbjeći, a gore od toga samo je ono što će se dogoditi potom: lakoću umiranja na cesti prekrit će velika šarena laža, pa ako je ikako moguće ispast će da je najkrivlji, sam pokojnik. Svaliti krivnju na liječnika također je podvala, jer u slučaju reorganizacije hitne, vidi se iz aviona, pripreme, organizacija, koordinacija, a na koncu i elementarna komunikacija, skroz su zakazale. No, tragičnoj smrti bolesnika kumovao je lanac odnosa što ga naš, ne samo zdravstveni sustav, proizvodi, a oni su kako vidimo, smrtonosni!

   Lako će biti da je reformu hitne Ministarstvo zbrzalo jer planovi, krediti, Svjetske banke ili slične institucije imaju i neki rok. Pa kako se kasnilo, trebalo je nešto brže-bolje i pogurati. Tako su kod nas, što je bez presedana u svijetu, specijalistima hitne medicine postali liječnici koji su radili u hitnoj 15 godina. Bez specijalizacije, dekretom! Bahatost komunikacije koju državna administracija njeguje spram nižih institucija, često prati krutost i improvizacija. Tako, na primjer, sada ponovo Ministarstvo upumpava novac za skraćivanje lista čekanja, koje su, a zar nisu već nekoliko puta, gromoglasno riješene?

Uz centralna naručivanja i sve ono što je uz to išlo. Ministarstvo je požurilo promjene na koje je zdravstvo nespremno, a ta je žurba kobna i destabilizirajuća za sustav kojemu je kontinuitet elementarno načelo. Zato je, nakon Bjelovara smrt na Krku opomena da se stane, razmisli i spriječi nove smrti. Ali na žalost svih onih kojima je zdravstvena politika HDZ-ovih ministara zadnjih desetljeća doslovce došla glave, ovaj put treba uprijeti prstom i u vlastito dvorište .

   Jedan od najotrcanijih vapaja lokalne samouprave kad je u pitanju na koljena bačeni riječki Klinički bolnički centar, jest da je to istina strašno, ali oni na žalost nemaju nad tim kompetencije jer je ustanova državna. A čiji su stanovnici i bolesnici, isto državni? I fokus javnosti i političara prečesto je baš na bolničkom zdravstvu, kao da je ono izvanbolničko bog zna kako uspješno. A što su, naime, lokalni zdravstveni dužnosnici učinili s ustanovama kojima su vlasnici, osnivači i upravljači? Dom zdravlja gubitke slaže desetljećima, ni Zavodu za javno zdravstvo ne ide baš sjajno. Isto kao i država, tako i Županija na svojoj razini proizvodi nekad neshvatljive razlike među pojedinim zdravstvenim ustanovama.

Novca za defibrilatore obiteljskim liječnicima nije bilo? A otkud onda 9 milijuna kuna Županiji, 4 milijuna državi i još milijuni od ostalih lokalnih za 20 milijuna kuna vrijedne nove tehnologije i uređaje opatijske Talassotherapije bez kojih nitko ne bi baš umro i za kojima istovremeno KBC Rijeka vapi. Na koncu konaca, štogod mislili o reformi hitne medicine, kad su je već tako strelovito prihvatili, na županijskim je zdravstvenim kadrovima bila najveća odgovornost da zajedno s upravama odgovarajućih ustanova i obiteljskim liječnicima izvole organizirati takav prelazak na novi sustav u kojem se nitko neće naći na cesti, a kamoli na njoj umrijeti.

   Istina nije crno-bijela. Zdravstvena politika HDZ-ovih vlada uzela nam je ključno načelo dobre zaštite zdravlja: dostupnost. Uzela nam je, bogme, i zdravlja. Ali, ni županijska zdravstvena politika nije pokazala da ga zna uspješno odbraniti, i nitko od zainteresiranih za dobrobit i zdravlje stanovnika ne može se već odavno, a nakon slučaja u Krku više nikako, praviti bezgrešnim. Tu ni odlazak HDZ-a neće pomoći. Samo stručni i marni profesionalci.