Slovenska politička scena otvorenija je od hrvatske. Slučaj je htio da Hrvati i Slovenci izlaze na birališta na isti dan, 4. prosinca, prvi u redovitom izbornom ciklusu, a drugi na prijevremenim izborima. No, to da se politička romanca Jadranke Kosor i Boruta Pahora – a s njome najvjerojatnije i njihove karijere u visokoj politici – završava na isti dan, predstavlja puno više od simbolike. 

    I dok je situacija u Hrvatskoj zacementirana sudarom dvaju blokova, predvođenih SDP-om i HDZ-om, u kojem jedva da preostaje prostora za nove političke ideje i nova imena, Slovenija pruža posve drukčiju sliku. U slovenskoj političkoj ponudi neočekivano je osvanulo nekoliko novih stranaka, pokreta i političkih imena, kojima prognoziraju izvrsne rezultate, što je za hrvatske prilike skoro nezamislivo. Iako će vladajući HDZ zasluženo doživjeti povijesni neuspjeh i vjerojatno najgori rezultat od osnivanja, to ipak neće biti borba za prelazak izbornog praga, što se 4. prosinca sprema Pahorovoj stranci. Pahor je, čini se, toga i sam svjestan. Ovih dana poručuje da u sljedećoj godini želi pronaći »unutarnji mir«, kao da se sprema u samostan, a ne u borbu za izbornu pobjedu, zbog čega je već sada kažnjen simboličnom eliminacijom iz izborne utrke. 

    Osim lidera desnice Janeza Janše, koji je i dalje glavni kandidat za novog mandatara, svi njegovi suparnici su novi politički akteri na nacionalnoj sceni, iako ne i politički neznanci, a još manje politički autsajderi. U utrku za premijersku stolicu najprije se uključio popularni gradonačelnik Ljubljane Zoran Janković, koji diše Janši za vratom. Iza Jankovićeve želje da pokori Sloveniju krije se skoro očajnički pokušaj Jankovićevog političkog mentora Milana Kučana da spriječi povratak »opasnog« Janše na vlast. Janković je sa svojom novoosnovanom strankom Pozitivna Slovenija ušao u krajnje neizvjesnu utakmicu, u kojoj bi mogao izgubiti sve – prije svega nadasve udobnu političku poziciju neprikosnovenog vladara u slovenskoj prijestolnici, ali i karizmu sposobnog menadžera kojem je dosad u politici sve polazilo za rukom. 

    Ako se Jankovićeva kandidatura i očekivala, tek je pojava nezavisne izborne liste Gregora Viranta, nekadašnjeg Janšinog ministra javne uprave, potpuno promiješala slovenske političke karte, pomrsivši planove etabliranim strankama. Iako je djelovao pod okriljem desnice, Virant nije ideološki isključiv, što znači da je prihvatljiv i znatnom dijelu biračkog tijela centra i ljevice, umornom od Pahora. Slovenci žele promjenu, a mnogima i na desnici Virant je bolji izbor od Janše, koji ih fascinira, ali ga se i boje. 

    Dakle, Virant bi mogao ozbiljno naškoditi interesima ljevice, kao i Jankovićevim ambicijama. I tako pomoći Janši, s kojim je politički blizak, unatoč sadašnjim strogo kontroliranim napetostima između njih dvojice. S Janšom će najvjerojatnije koalirati poslije izbora, iako se u ovom trenutku na slovenskoj političkoj sceni ništa više ne podrazumijeva i sve se čini mogućim. Dakle, potpuno oprečno situaciji u Hrvatskoj. 

    Uzroke slovenskoj žudnji za novim licima možda možemo pronaći u slabostima dviju prethodnih vlada. Nakon 12-godišnjeg relativno stabilnog političkog razdoblja koje je završilo ulaskom Slovenije u NATO i Europsku uniju, dolazak Janeza Janše na vlast 2004. ponovno je snažno polarizirao Sloveniju. Nakon ostvarenja svojih strateških ciljeva, Slovenci kao da su izgubili motiv. Polarizacija Slovenije nastavljena je i tijekom protekle tri godine »slabe« Pahorove vlade. 

    No, i uza sve razlike, kada je posrijedi najvažnija stvar, Slovenija i Hrvatska zapravo su blizanke. Iako Sloveniju vjerojatno očekuje zaokret udesno, a Hrvatsku ulijevo, buduće vlade i na jednoj i na drugoj strani ni za milimetar ne odstupaju od u svijetu već potrošene neoliberalne matrice. A ta matrica – koliko god se o njoj u Hrvatskoj iz predizbornih razloga pragmatično šutjelo – predviđa dramatičnu redukciju javne sfere, oštre rezove na štetu zaposlenosti i plaća, javnog obrazovanja, dostupnog zdravstvenog sustava, kulture…, uz vjerojatni nastavak privatizacije svega što još nije privatizirano. Iako ta matrica nigdje u svijetu nije dala rezultata, niti je ijednu zemlju izvukla iz krize, naši će joj političari i ubuduće vjerno služiti. Hrvatska treba promjenu, ne samo političara, nego i politike.