Sve je, svega mi, izgledalo krajnje ozbiljno, ozbiljno poput face nazočnog bezvremenskog tajnika HNS-a Zorislava Srebrića, do trena kada se dvoranom nije prolomila pjesma “Forever young”. Tog trena, svako normalno čeljade, ne i nazočnog Sašu Zalepugina, morali su proći trnci od same ideje da svo to ljudstvo koje je napunilo dvoranu hotela Esplanada uistinu brije kako će živjeti, ako ne vječno ono dovoljno dugo da ih unuci, praunuci, čukununuci zamrze.

Bas-bariton Martinović – taj svega mi ne stari uopće – zajodlao je pjesmu o vječnoj mladosti, lica starijih od 60 su se caklila sjajem kojim proždrljivo dijete kidiše kremaste kolače nakon pojedene čokolade i sve što je falilo jest da ušeta premijerka, čvakne tableticu i prisnaži kako ne da ne misli otići s vlasti, nego na njoj misli ostati za vazda uz pomoć famoznog dodatka prehrani što su ga smislili dr. Radman i dr. Ivković. Sto eura 30 tableta, duplo više eura pakiranje postojeće od njih 60. I to je to. Ako može parfem mjesečno, može i kutija kapsula!

E, da bila je to prezentacija čuda iz našeg malog labosa od padine splitskog brda Marjan, kojeg, ako se narod opet ne vara, i mi nešto plaćamo. No, prije nego se barem ovlaš spomene svekoliki interes medija za to valja li pripravak ili ne, i krčmi li  akademik francuski Radman svoj ugled za šaku eura ili ipak ne, vratimo se na čas uzvanicima te sebi samima.

Zašto, pobogu, to društvo želi živjeti dvjesto umjesto, recimo, sto godina!? Zašto bi itko želio živjeti sto godina više ovakvoga života!? Odnosno, imaju li te tabletice uopće sposobnost da nam zacijele stanice i kad su rastočene do najprostijih faktora svakodnevnim jadom i čemerom!?

Radnik ste bivši, recimo Đakovštine. Uzeli vam ono što ste pošteno zaradili. Nitko iz tzv. institucija ne pita tko je kriv. Nije ni važno u trenu kad ste kruha gladni. Država se ionako radije bavi krupnim lupežima, nego sa sitneži. Upropastilo tvornicu!? Neš ti! Očajni štrajkate na zimi i ledu. Vuku vas za nos kojekakvi ministri. Poniženi ste krajnje, ali se ne date iz Vladina šatora. I onda, poput spasenja s nebesa, dolazi ona i obećava isplatu! Pjeva se “zovi samo zovi”. Plače se, sve u nadi da će se konačno vratiti dugovi i sinu kupiti zimsku jaknu. Ima li kapsula sposobnost zakrpati agonijom potrgane stanice, sve da vam je i mukte daju!? Jer, sto eura za trideset tabletica niti imate, niti bi ih dali. Jer, ako je zdravlje gladovanje, onda ste se zdravlja našopali za duži rok.

Za ilustraciju jamačne nemoći onog što se eliksirom naziva ne treba uzimati samo drastične neke primjere. Evo, ne mora to bit radnik nasanjkan do ibera i žalosno zagledan u doba kad je plavetnilo radnog odijela štogod vrijedilo. Uostalom, da je rad kao takav dotakao dno svjedoči i činjenica da o kulturi rada i pravima radnika progovara Crkva. Ne sindikat, ne poštena inteligencija, ne u pravilu ni sedma sila nego crkva. Valjda su se konačno sjetili da je Josip bio stolar, ili da ono branje jabuka u rajskom vrtu poprilično daje na poljoprivredu ako već ne na predizborni neki berački trik ala premijerka. Dakle, ne mora biti radnik, može student i studentica. Onaj koji blokira Filozofski fakultet i ne da da ga vuku za nos i tjeraju da plaća školarinu ma kako uzoran bio. Uz to vam Uprava najavi da školarine nećete plaćati makar do parlamentarnih izbora, da bi onda studentima koji nisu platili odbila izdati potvrde o upisu u sljedeću godinu, bez kojih ne mogu produljiti zdravstveno osiguranje, rad preko student-servisa, pokaz za javni prijevoz… Pa neka stanice budu zdrave. Pa neka majka i otaca umjesto za režije i bonove za menzu šalju lovu za eliksir.

Možete biti i pisac recimo, trgovac, pošten a to hoće reći i neuspješan poduzetnik, čak i nogometaš u nas možete biti da vam se ta mogućnost produljenja nakaradna života čini tek povlačenjem za nos i čistom provokacijom. Možete, uostalom, biti i običan umirovljenik, svejedno da li onaj koji kopa po kantama, ili onaj koji uspijeva s tisuću kuna ‘živjeti’. Eliksir je i za njih tu da im agoniju nebrige društva za svoje stare produži do neslućenih razmjera. Jer, tko ne bi poželio živjeti milijun godina, pa po stare dane oživjeti i osjećaje, pače libido, ruku po ruku s nekom damom ili gospodinom. Naravno, preduvjete je da oboje piju kapsulu čuda dnevno, jer svaki je disbalans zlo.  

Jasno je, na koncu, kako nisu bez vraga u dvorani Esplanade mahom sjedili ljudi a la Srebrić. Njemu je dobro dokle god je vatrenih i kemijskih olovaka što se same nude po trgovinama svjetskih zračnih luka. Taj ima zašto željeti da se stanje stvari nikada ne promijeni i da traje čim duže. On, recimo Kerum, kakav Mamić, ili kakav zastupnik. Odnosno bilo kakav zastupnik. Najbolje onaj iz zadnjih klupa. Jer ti živce gube eventualno jednom u četiri godine, stanice troše samo pred izbore, a onda, čim se sinekure dočepaju nemaju što drugo nego poželjeti sebi zdravlja. U te četiri godine mandata zdravlje je jedina briga. Sve ostalo ionako je vazda isto, lagodno, ležerno, blagotvorno.

A krčmi li Radmana onako šarmantan i blagoglagoljiv svoj ugled, nije zapravo ni važno. Bitno je da to nije kapsula za svakoga i da bi bio red to na kutijici i napisati. No, je li čudotvorna!? Čudotvorna je koliko i vino, pomidor i zeleni čaj. Maslinovo ulje, planinski zrak i srdela. Vjetar u kosi i mir u duši. Čudotvorna je možda na Islandu, u Norveškoj, ili Danskoj, tamo gdje se otpad reciklira, a za humanitarnih akcija zvijezde odgovaraju na telefonske pozive ne bi li sakupili love za djecu Afrike, jer njihova djeca sve imaju. Tamo možda eliksir i ima smisla, makar da ne funkcionira. Tamo mu to dođe k’o kupovina dodatne opreme na automobilu, one što se kupuje i kad nema potrebe. Ovdje prvo valja nabaviti auto. Ovdje je život bajka tek uz šaku apaurina. Kapsula, pače potreba, za čim dužim našim životarenjem, nadnaravna je baš kao i interes u našega Srebrića.