Pod teretom gospodarske krize najveću cijenu plaća stara dobra europska socijalna država. Nastala poslije Drugog svjetskog rata, socijalna država spriječila je revoluciju u opustošenim zemljama zapadne Europe. Europsku socijalnu državu financirao je Washington, shvativši da na taj način najbolje štiti svoje ratne stečevine u Europi. Američki stratezi, odnosno pronicljivi George F. Kennan, otac američke politike »zadržavanja« i najzaslužniji za osvješćivanje opasnosti od agresivnog širenja sovjetskog utjecaja u Europi, shvaćali su kako američka čizma u Europi neće biti dovoljna, te kako osiromašenom stanovništvu valja ponuditi i mrkvu. Stoga su Amerikanci osmislili Marshallov plan, kojim su utvrđeni temelji za buduće visoke stope rasta i procvat srednje klase, što je posljedično nagnalo Europljane da zaborave revoluciju. 

Bilo je to zlatno doba kapitalizma. Životni standard nikad nije bio viši, kao i zaposlenost. Socijalne razlike nikad nisu bile niže, a društveno bogatstvo u Europi nikad nije bilo ravnomjernije raspoređeno. Broj milijardera bio je na povijesnom dnu. Socijalna država kontinentalnoj Europi donijela je jednu vrstu socijalističkog sustava, ali bez socijalističkog režima. 

Država je brinula za mirovine, socijalni i zdravstveni sustav, obrazovanje, stambenu izgradnju te cijeli niz drugih mjera, što je modelu socijalno osjetljivog kapitalizma osiguralo povijesni uspjeh. Podjednako važan bio je strateški konsenzus kršćanskih konzervativaca i socijaldemokrata. U Britaniji su državu blagostanja (karakterističnu za anglosaksonski svijet) tako stvarali laburisti, po zamislima Johna Maynarda Keynesa, velikog zagovornika državnog intervencionizma u privredu, dok je u Njemačkoj stvaranje socijalnog tržišnog gospodarstva zasluga konzervativaca. 

Djelotvornost tog modela ogledala se ne samo u uspostavi funkcionirajućeg tržišta, nego i pravične preraspodjele društvenog bogatstva. Ravnoteža između ta dva pola – tržišta i socijale – donijela je zemljama Zapadne i Srednje Europe uravnotežen razvoj i prevladavanje konflikta u društvu, a Europi najdulje razdoblje mira i prosperiteta. 

No osamdesetih godina prošloga stoljeća zajedno s Margaret Thatcher stigla je »neumjerenost kapitalizma, koja će neizbježno dovesti do njegova samouništenja«, kako dolazak neoliberalnog kapitalizma opisuje jedan lik romana »Sloboda« Jonathana Franzena, trenutačno najveće američke književne zvijezde.