»Vođa velike revolucije Socijalističke narodne libijske arapske džamahirije od 1. rujna«, kako je glasila Gadafijeva službena titula, vladao je čak 42 godine čime je postao ne samo najdugovječniji čelnik jedne suvremene države, nego i jedan od vladara s najdužim stažem u svjetskoj povijesti. U ta duga četiri desetljeća nije se mijenjao samo svijet oko njega nego je i on mijenjao prijatelje i saveznike, pokušavajući se bezuspješno nametnuti kao lider u arapskom svijetu i Africi. Kada mui je odgovaralo podržavati međunarodni terorizam činio je to, kada mu to više nije bilo u interesu »zaratio« je i s Al Kaidom. Jedina konstanta Gadafijeve politike bila je i ostala njegova osobna vlast, moć i bogatstvo, potpomognuti impesivnom obiteljskom suradničkom mrežom. 

  Najprije, Gadafi je novi je režim oblikovao na mješavini arapskog nacionalizma, islamskog moralnog tradicionalizma i djelomičnih mjera socijalne države. Sve je to bilo umotano u režim »direktne narodne demokracije«, kojoj je, ipak, na čelu stajao – Gadafi. Mnogi su u svijetu ne samo tolerirali nego i poticali ovaj »islamski socijalizam«, zaboravljajući međutim provjeriti kako stoje bankovni računi Gadafija i njegove obitelji. Da su to učinili shvatili bi da je autoru »Zelene knjige« i njegovoj obitelji pripala, prema raznim izvorima, barem polovica od 3 tisuće milijardi dolara koliko je od 1969. godine Libija zaradila od nafte i zemnog plina. Toliko o pravednom »socijalističkom samoupravljanju« na libijski način i direktnoj demokraciji bez suvišnih institucija. 

    S druge strane, tu je i poučna priča o licemjerima sa demokratskog i razvijenog Zapada, kojima ni u vrijeme najveće konfrontacije s »teroristom i zločincem« Gadafijem nije smetalo s njim poslovati. Novac, kažu nema ni boje ni mirisa. A ako već ima neku boju, bolje da je zelena. Tako se najbolje pomire interesi dolara s interesima zelene libijske zastave. Da nije bilo ni ovog interesnog »new deala«, Gadafiju bi odavna bili odbrojani dani. 

    Naposljetku, Gadafiju je presudio povjetarac arapskog proljeća. Četrdeset i dvije godine sustavno terorizirana libijska oporba, do koje ni »socijalistički Istok« ni »demokratski Zapad« nisu držali koliko ni do lanjskog snijega, iskoristila je svojih pet minuta prisiljavajući i velike sile da u zaštiti svojih interesa nešto učine. I to je presudilo Moameru Gadafiju.