– Strpat ću te u zatvor!

– Ako tonem ja, toneš i ti!

– Da ne bi! Moga potpisa nema nigdje, a tvoj je na svakom papiru!

Nagradno pitanje glasi – tko je dvojac koji se ovako, preko nišana, razgovara!? Za reć’ pravo, može to u nas biti bilo tko, jer vikati s jedne strane da ćeš potopiti sve dojučerašnje prijatelje sad kad tebi krene po zlu, ili se pak puvanderiti podatkom kako lopovluka nema dok potpisa nema, danas je stvar trenda, ultimativan modni krik.

Nije li, recimo Dijana Čuljak ex Šelebaj vikala hodnicima Prisavlja svojoj mentorici Hloverki Novak Srzić baš to – ako tonem ja i ti ćeš sa mnom! Doduše, nije raja čula što je na to kazala Hloverka, sve do ovih dana kada preko tiska puku poručuje kako ona o poslovima gdina. Šelebaja ne zna ništa. Drugim riječima rečeno, fućka joj se, ona potpisivala nije ništa! Ni Dijana Čuljak nije potpisala ništa. Zapravo, jest, nešto „malo“, ono da je suvlasnica, ali ne odgovara, poručuje ovih dana, suvlasnik nego direktor, a ona direktor nije. Bit će da ni Ivo Sanader nije potpisivao ništa, ni Jadranka Kosor, ni ministar za investicije koji će danas, sutra lijepu paru okrenuti kad se u Dugom Selu izgradi tamo neki distributivni centar u kojem i on, kako pišu u tjednik Forum, ima tamo nekih udjela.

A kad nisi potpisao ništa, onda si čist. Jebo, recimo, moral, ludost da si mačetom režete crijeva kad vlak za koji ste odgovorni kasni koju sekundu. U nas je običaj drugačiji i što si visočije pozicioniran manje toga potpisuješ. Normalno čeljade na sve se potpisati treba čak i kad mu ‘običan’ poštar zakuca na vrata, a ovo društvo milijune među sobom dijeli, pa ne potpisuje ništa. K’o da su, Bože me prosti, nepismeni. I neka institucije države rade svoj posao. Jer, ako institucije države ne mogu naći gdje je potpis, zašto bi recimo HRT unaprijed osudio ikoga makar mu štetilo imidžu, poslovanju, ugledu. Karta kanta, samo što na karti ne piše ništa, pa ti rode pjevaj. Piše, ako Bajić kaže. A taj kaže kad mu ćufne i kad mu kažu da kaže.  

A red je i odgovoriti i na nagradno pitanje. Onaj dijalog s vrha teksta, te omiljene rečenice svih naših društvenih elita, političara i selebritija, poduzetnika i moćnika svake vrste,  izrekli su (isprika scenaristi na štogod slobodna citiranja) glavni glumci nove dramske serije HTV-a „Loza“. Jedan koji bi se izvukao iz još jednog prljava posla koji mora obaviti da mu firma ne rikne, i drugi, mafijaš od ugleda i poslovni mu partner, koji ne preza ni od čega i tek se nešto sitno boji činjenice da USKOK konačno radi svoj posao. Sentenca je, eto, toliko raširena, da je došla i na male ekrane. Zato pamet u glavu, pazite što potpisujete, nađite svaki račun, izvadak, papirić na kojem je vaš potpis, pa ga ritualno spalite, a kad vam se prvašica kćer samo pokuša pohvaliti kako zna lijepo napisati svoje ime i prezime, klepnite je po prstima i objasnite da je glava iznad vode samo kad si polupismen i ne potpisuješ ništa!

Eto, i ta pouka o potrebi da se vlastiti potpis zataji, samo je jedna u nizu onih koje su nam benevolentno servirane proteklih dana. A svega je bilo. Veliki meštri od politike, naročito HDZ-ove, tone u lagani zaborav ispričao se puku ili ne, ambiciozna oporba sama sebi skače u usta malo izlazeći iz sabornice pa se malo u nju vraćajući, premijerka nastavlja veliki Tour de Kroasi pri čemu s pozornice sve dojmljivije maše rukama jer vježba je majka svega, po školama batine dobivaju djevojčice koje nisu u stanju oblačiti se po zadnjoj modi, a dojučerašnji najpoželjniji neženja i poduzetnik kakvog ova zemlja još vidjela nije biva pritvoren jer mu je ono milijuna što ima bilo malo pa je samo za ulogu teklića ćopio još koju milju. Kuna. Naravno. Nacija je posve bolesna, toliko da nam se patologija čini prirodnim stanjem. Al ako ne kuže stanje stvari ljudi kuže – krave!

Došlo je dakle i to doba da nam Lena pokazuje put. I čast svaka prosvjedima širom Lijepe naše i svijeta kao takvog protiv mrskog nam kapitalizma i ono malo bogatuna koji su nam svima uzeli mjeru, ali dojam je da je mjesto radnje totalno krivo odabrano makar osnovna misao bila na mjestu. Ova revolucija, šarulje mi, uspjeti može tek kad bi se tih tri tisuće, ili deset tisuća, utrpalo u kakva prometala pa krenulo put Đakova, ne b li se opasalo žicom zajedno s nesretnim radnicima Đakovštine. Bilo bi poštenije. Bilo bi po ovu vlast bolnije, a bilo bi i svijetu zanimljivo vidjeti kako u nas banke jesu u centru, ma su zajedno s vlašću zatrovali stigli svaki kutak Lijepe naše. Dvorište Đakovštine valja nam svima skupa braniti onako kako je Šarulja Lena obranila svoje. Jer, to je naše dvorište, više nego ono išta drugo i igdje drugdje. Vremena još ima prije nego smo se stavili u kolo globalno i potpisali da nam je pun kufer svega.

Potpisali, naivci, da bi nam sutra rekli k’o vas j… našeg potpisa nigdje nema! A vi tonite sami!