Buntovni studenski pokret 1968. godine okončan je ili radikalizacijom ili institucionalizacijom njegovih vođa. Prvi su završili u zatvoru ili u ilegali, a drugi u političkim i korporacijskim strukturama. Je li pobuna ’68. imala smisla? Pomaka je svakako bilo. Dogodile su se neke demokratske inovacije koje su, pogotovo nakon naftnog šoka 1973. godine, unaprijedile politički sustav u demokratskom svijetu. No, to je trajalo do pada Berlinskog zida, kada cijeli svijet postaje »jedno« jedinstveno polje za kapital koji sebi nije vidio kraja. 

    Pobjedom liberalne demokracije nad urušenim »socijalističko-komunističkim režimima« iz temelja je uzdrmana zapadnoeuropska socijalna država, koja je još kako-tako uspijevala kontrolirati kapital od neobuzdanog haračenja svakom pojedinom nacionalnom državom i kuglom zemaljskom u cjelini. U doba globalizacije vodeću je ulogu preuzeo globalizam, neoliberalna ideologija kojoj je ekonomija početak i kraj svega. Tu se politika više ne shvaća kao djelatnost upravljanja nacionalnim i svjetski resursima kroz pomirenje interesa različitih skupina ljudi već kao sluga ekonomije koja ne bi smjela obuzdavati pohlepu moćnih. 

    Aktualni svjetski prosvjedi stoga su jauk onih koje šamaraju permanentne financijske i ine globalne krize, a da se istovremeno osjećaju izdani od političkih elita koje bi, prema opisu radnog mjesta, trebale stati na njihovu stranu jer su nemoćni, ali umjesto toga dopuštaju da se špekulanti i prevaranti izvlače od kazne i dalje se bogateći dok »mali« moraju biti zadovoljni mrvicama ili niti time. No, osim što ukazuju na problem, ovi prosvjedi »bijesa i dobre volje« nemaju nikakvu svrhu i neće polučiti nikakav dugoročni efekt ako se ne konkretiziraju. Samo će iskazivati lokalnu nemoć.    

    Najprije, unatoč šarolikosti sudionika različitih orijentacija, vjerskih i političkih pripadnosti, bez konsenzusa oko onoga što se želi promijeniti, i kako, te dogovora oko adresa na koje te zahtjeve valja isporučiti i novih pravila igre po kojima bi se politika imala ravnati, ništa od promjena. Alternativa je kaos. Ili, opet, nevidljiva manipulativna ruka koja bi našla načina upravljati »neposrednom« demokracijom za svoj račun. I drugo, ovakvi globalni prosvjedi ne znače ništa bez lokalne demonstracije odlučnosti da se nešto promijeni. Zato je glavni skup O15 u Hrvatskoj trebao biti u Đakovu s pokradenim bivšim radnicima »Đakovštine«, kao što će ga sutra trebati organizirati na nekom drugom mjestu konkretne nepravde. Bilo bi to puno efektnije i političkoj eliti znakovitije od podizanja šatora na zagrebačkom Jelačić placu.