Zorica Stipetić očito nije imala pojma da je za njom raspisana tjeralica. Stoga je razumljivo zašto je poznata povjesničarka bila zaprepaštena telefonskim pozivom nepoznate ženske osobe koja joj je zaprijetila da će »vidjeti i platiti za to što je 1991. trijumfirala i željela da srpski bombarderi sravne Zagreb«. Poznata povjesničarka nije znala da je historiografija u zemlji Hrvatskoj toliko uznapredovala da se i nikad izgovorene riječi tretiraju kao povijesna činjenica. Pa nije mogla ni slutiti da je neznana žena ne naziva iz hira nego da se ta hrabra anonimka zapravo odaziva pozivu na linč nad Zoricom Stipetić što ga je putem »Hrvatskoga lista« odaslao povjesničar Mirko Valentić.

Zadarski tjednik je ovog četvrtka objavio intervju što ga je s Valentićem napravio Alexander Buczynski za »Spomenicu Hrvatskog instituta za povijest«, publiciranu u čast 50. obljetnice djelovanja institucije koju je pod imenom Institut za historiju radničkoga pokreta osnovala Komunistička partija – barem tako kaže Miroslav Krleža – kako bi uhljebila generala Franju Tuđmana nakon što se ovaj, zbog sukoba s braćom po epoletama, odlučio preseliti iz Beograda u Zagreb. Buczynski je zamislio da se u »Spomenicu« uvrste njegovi intervjui s odabranim značajnim djelatnicima Instituta, kojima je postavio osam istovjetnih pitanja, ali je čitav taj blok na koncu izostavljen iz publikacije zato što bivši ravnatelj HIP-a Mirko Valentić nije pristao na zahtjev da iz jednog njegova odgovora bude izbačena riječ »slavodobitno«. A o kakvoj se slavodobitnosti radi, jasno je već iz naslova intervjua koji je, uz Valentićev blagoslov, slavodobitno osvanuo u »Hrvatskom listu«: »Dr. Valentić: Zorica Stipetić slavodobitno je vikala ‘Avioni, avioni…, jesam ti rekla da će na Zagreb udariti avioni!’«.

Valentićev skupni odgovor na dva upita Buczynskog – o promjenama u djelovanju Instituta i o ključnim trenucima u njegovu razvoju – počinje ovako: »Želim se referirati na ovo pitanje jednom anegdotom koja ima, nadam se, sve elemente povijesnog zapisa.« A anegdota, čiju tobožnju historičnost povjesničar crpi iz samoga sebe kao vjerodostojnog povijesnog izvora, veli da je dana 3. rujna 1990. Mirko Valentić »u snažnom duhovnom vrtlogu« došao u kabinet Zorice Stipetić, tadašnje ravnateljice Instituta, na razgovor u četiri oka koji je »protjecao suzdržano« do trenutka kada se sve počelo tresti i lomiti. Dok je Valentić gubio dah, ravnateljica je – tvrdi on – slavodobitno izvikivala ono što je »Hrvatski list« stavio u naslov. I dok se ona vičući propinjala u sjedalici na koju je pikirao Valentić, njezin je budući nasljednik shvatio da je Zagreb pogodio potres, a ne avioni, pa je ravnateljicu – kaže – izvukao iz sobe i poveo je prema prizemlju.

Zorica Stipetić očito nije znala da postoji takav »povijesni zapis«, pa joj je bilo neshvatljivo zašto ju je nepoznata žena nazvala i prijetila joj zbog onoga što nikada nije rekla niti pomislila. »Dakako da nikada ništa slično nisam željela. Da jesam, trebala bih biti u zatvoru«, izjavila je povjesničarka »Novom listu«. A gdje bi trebali biti Mirko Valentić i oni koji su mu pomogli da svoju izmišljotinu o Stipetićkinom radovanju srpskim avionima nad Zagrebom lansira kao javnu tjeralicu? U nekom Hrvatskom institutu za povijest bolesti, gdje bi se izučavala njihova manija za proganjanjem ljudi?