Već sada prosječna plaća pokriva ispod 80 posto najosnovnijih troškova četveročlane obitelji. Mirovine su bijedne, mlade obitelji ne mogu doći do stana, zdravlje i školovanje je skupo. Posla nema, privatni sektor je u kolapsu, nelikvidnost je ogromna, zaduženi smo preko glave, a u tom općem siromaštvu još su sretni oni koji plaću ili mirovinu uopće imaju. 

No, mnogi naši ljudi koji generalno teško žive ipak će reći da je siromaštvo širokih slojeva stanovništva znatno manji problem od nemorala koji je razjeo hrvatsko društvo poput invazivnog karcinoma. 

Uzore poštenja u Hrvatskoj nemoguće je naći u kabinetima vlasti koja je proteklih godina natukla stotine grabežnih afera, krala, lagala i manipulirala. 

Pokazali su nam kako se suradnici i dojučerašnji veliki prijatelji na visokim funkcijama odriču jedni drugih brže nego što putuje svjetlost. Vidjeli smo kako jedno rade, a drugo govore, kako se hladnokrvno međusobno utapaju i kako se položaji dijele po partijskom ključu. 

 Državna politika korumpirala je masu pijuna na nižim razinama i u privatnom poduzetnišvu. Bezobzirnim bogaćenjem profanirala se Crkva koja sebi tepa da je moralna vertikala društva. Visoki sport postao je leglo prljavština. Čak su se i djeca u školama »prirodno« podijelila na lijepo obučene i sirotinjski obučene. 

 Hrvatske mase su paralizirane malodušjem jer su im elite poslale razornu pouku da vrijedi samo onaj koji ima bez obzira kako je do svog bogatstva došao. Stigli smo dotle da svatko gleda svoja posla ne bi li sačuvao tu crkavicu s kojom raspolaže, ubijene su solidarnost, otvorena kritika i empatija. 

    To stanje zove se moralno dno. 

    Siromaštvo je teško, ali kad ljudi nemaju mjesta gdje će pogledati da vide čast, poštenje i integritet, to je i bolno i razorno. 

    Razmjere te naše močvare jučer je dobro prikazao tjednik Forum anketirajući mnogo javnih osoba s pitanjem tko je danas moralni uzor u Hrvatskoj. Ispalo je da su nešto glasova dobili predsjednik Josipović i don Ivan Grubišić, pokoji glas otišao je još nekim poznatim ljudima koji se vrijedno bave svojim poslovima i nemaju mrlje na imenu. Ali, sve u svemu, većina nije znala kako bi se odlučila pa su ponavljali kako ima jako, jako mnogo moralnih osoba, ali to su obični, mali ljudi, nisu nigdje na istaknutim položajima i za njih nitko ne zna. 

    To je lijepo ako je tako da imamo moralan narod, samo su, eto, elite nemoralne. No to ipak zvuči kao izvlačenje. Jer onda je jedino logično pitanje kako to da su pretežno pošteni ljudi doveli na vrh nepoštene? I zašto moralna horizontala tolerira nemoralnu vertikalu? 

    Odgovor je, mislim, to da birači, glasači, građani – oni kojima u otvorenom društvu pripada suverenost – nemaju stvarne vlasti u Hrvatskoj. Masa sirotinje, ucijenjene golom egzistencijom, budimo realni, nema nikakve moći. Budući da ćemo i dalje tonuti u bijedu, možemo pogoditi kakva je perspektiva naše demokracije.