I Slobodanu Šnajderu je – vidim u subotnjem »Novom listu« – nejasno »što je pjesnik, u liku predsjednika Josipovića, htio reći« onom svojom njujorškom svesmislicom o pravim i nepravim ljudima koji u Haagu jesu ili nisu.

Možda mu u razumijevanju predsjednikove jurističke lirike pomogne Maro Marušić, urednik »Objektiva«, koji je u novom broju tog »nacionalnog političkog magazina« citirao dvije Josipovićeve rečenice izgovorene pred hrvatskim iseljenicima (»Hrvatska je vodila pravedan i obrambeni rat, a smatram da u Haagu nisu pravi ljudi, oni koji bi trebali biti. Zločina je bilo i na hrvatskoj strani, ali nisu ih počinili ovi koji su u Haagu.«) i zaključio kako je »jedini normalni hrvatski političar« time »kazao pravu istinu o Oluji nažalost njegova prijatelja Borisa Tadića«.

Maro Marušić u nastavku svoga teksta pod naslovom »Istina o Oluji« ispisuje tri rečenice kojima unaprijed otklanja mogućnost da se itko zapita – što li je taj pjesnik, u liku štovatelja predsjednika Josipovića, htio reći?

Jer urednik »Objektiva« je u ranu jesen 2011. jasniji od Franje Tuđmana koji je u ljeto 1995. likovao nad time što su »Srbi neslavno nestali iz ovih krajeva kao da ih nikada nije ni bilo« i što pritom nisu imali vremena ni da »pokupe svoje prljave gaće«. Jasniji je i od glasovitoga poučka što ga je trijumfalistički elaborirao Gojko Šušak: »Naši roditelji su Srbe tjerali iz Hrvatske, a oni su ostali. Mi smo ih molili da ostanu, a oni su otišli. Radilo se, dakle, samo o pristupu.« 

Jasniji je čak i od onih ćiriličnih letaka s diletantski falsificiranim pečatom »Ministarstva odbrane Republike Srpske Krajine« kojima su hrvatske tajne službe navlačile civilno stanovništvo Knina i okolice na povlačenje u pravcu Benkovac-Žegar-Srb. Jasniji je i od famoznoga brijunskog transkripta, gdje su cvrčci toliko izneredili nazočne da se i 16 godina nakon te predolujne seanse ne mogu složiti je li im Vrhovnik tupio da će Hrvatska vojska Srbima »tobože jamčiti građanska prava« ili – ja razlike, drastične! – »jamčiti tobože građanska prava«.

Maro Marušić jasno, da ne može jasnije, veli: »Da, Srbe je trebalo protjerati, i svatko tko drukčije kaže – laže. Jednostavno, takvo je bilo doba. Da nisu živjeli u Hrvatskoj do ’91., ne bi bilo ni rata.« I nisu mu potrebni drveni advokati koji bi ga pred bilo kim pravdali kao što su provoditelje Tuđmanovih zamisli pokušavali ekskulpirati pred Haagom, naknadno tumačeći kako se zapovijed Vrhovnoga Olujnika da Srbima treba »nanijeti takve udarce da praktično nestanu« nije odnosila na sve Srbe nego samo na srpsku vojsku.

Urednik »Objektiva« ne ostavlja prostora ni za kakvu dvojbu: po njemu je trebalo protjerati Srbe. Koje Srbe? One koji su u Hrvatskoj živjeli do 1991. One koje ni Šuškovi roditelji – unatoč najboljoj volji i golemim naporima – nisu uspjeli protjerati. Pa i one Srbe koje nisu protjerali ni Šušak i Tuđman. One koji su ovdje živjeli ne samo do 1991. godine, nego, eto, žive i ove 2011.

Ivo Josipović ne mora zapitkivati samoga sebe čime je zaslužio da ga Maro Marušić – to ponajbolje dijete iz Tuđmanove i Šuškove epruvete – slavi kao »jedinog normalnog hrvatskog političara«. Dečko mu je sve napisao.

Na hrvatskom je predsjedniku samo da izabere hoće li – nakon što je s Tadićem u Beogradu posadio sibirski brijest, a s Napolitanom u Puli maslinu – sada s Marušićem saditi vrbe. U ovom bi slučaju i šutnja bila sadnica.