Automobil tajne obavještajne službe bio je parkiran pred gospodarskom zgradom tik do obiteljske kuće u Vinkovcima. Još se nije razdanilo; obrisi pijetla vjetrokaza na krovu jedva su se raspoznavali u maglenoj zori. U kući, dvojica tajnih agenata-početnika na prepad su probudila Petra Čobankovića i onako bunovnom od sna pomagali mu da navuče papuče štavljene janjećom kožom, što ih je osvojio na pjesničkim susretima u Rešetarima.

– Neću ja ovo moći izdržati… pa koliko je sati?, upitao je agenta koji mu je vještim zahvatima, kao da postavlja eksploziv, navlačio cipelu na oteklo stopalo.

– Pet sati, tri minute i šest sekundi – odvrati agent.

– Ne, ja ovo više zbilja ne mogu. Ovaj ritam… Pa išao sam na fakultet, trošio na školovanje da ne moram ustajati s pijetlovima kao svi drugi u selu. A vidi sad ovu pokoru. Ministar, a moram ustajati prije vodeničara Gulje… – zapomagao je, trljajući oči. – Kuku mene, kukutavog!, zakmečao je napućenih usana.

Tajni agent ošišan na četku pomogao mu je da namjesti kravatu i smjesti se u mali neudobni renault clio koji su birali za ovakve tajne misije, da nitko i ne pretpostavi da se radi o vozilu tajne službe.

– Imamo problem – rekao je onaj drugi agent koji je na mobitelu imao melodiju Thompsonove pjesme »Dolazak Hrvata«, maloprije ga je nazvao netko koga je sa strahopoštovanjem oslovljavao kodnim imenom Rupotina. – Nemamo nikakvu masku da zaštitimo identitet prevožene osobe na putu do krajnjeg odredišta – mladić je panično počeo gristi dlan.

– Smiri se, naći ćemo već nešto. Šef nas je učio da gledamo oko sebe, prava vještina agenta je u snalaženju u neizvjesnim situacijama, umirivao je onaj s četka-frizurom, osvrćući se oko sebe.

– Možda da ovo metnem? –  dohvatio je Čobanković vijenac plastičnog cvijeća, okačen o čavao na vratima štale. Stavio ga je na glavu i sagnuo se do retrovizora. – Izgledam kao ona krava na reklami za Milku, zaigrano je napućio usne.

– Bit će dobro – rekli su agenti u glas pa sjeli u Clio i zajedno s Čobankovićem krenuli prema Zagrebu.

Vožnja je protekla brzo, ministar je čitavim putem spavao na zadnjem sjedalu, a kad su stali na semaforu u Piškorevcima, neki se traktorist znatiželjno navirio prema njima.

Provjerena dojava

Agenti su uveli Čobankovića u štab tajne obavještajne službe. U ružičasto osvjetljenoj sobi do koje su vodila tri hodnika ispresjecana željeznim, trezorskim vratima, sjedio je u kožnom naslonjaču ministar Karamarko i u naručju gladio ovećeg zeca. Životinja je bila osuta crnim mrljama, izgledala je kao da su je nelegalno i nemarno zaštambiljali potkupljeni carinici.

– Čobankoviću, moramo brzo djelovati. Popij dupli espreso odmah – gurnuo mu je šalicu sa logom hadezea u ruke.

– Gdje gori? – puhnuo je Čobanković poput kakvog tinejdžera iz njegovog sela kojeg je nadobudni otac probudio u pet ujutro da mu prije sunca pomogne sazidati novi kokošinjac.

– Od našeg najboljeg agenta Prvoša – učio je zanat još kod starog Manolića – dobili smo provjerenu dojavu da Kukuriku koalicija planira danas u podne napraviti pravu diverziju na tržnici Dolac. Predstavljat će svoj izborni program, s ciljem da se podvuku neopredijeljenim biračima Zagreba pod kožu. Htjet će pokazati da se s prostim pukom znaju odnositi bolje nego mi… – objašnjavao je Karamarko, grebuckajući noktom palca vršak zečjeg uha. Zec je na to nervozno odžmirkivao. Čobankovića je to podsjetilo na Šeksa koji je u saborskoj menzi isto tako žmirkao kad se s tacnom u rukama navirivao prema vinskom gulašu i uspoređivao u kojem je tanjuru veća porcija.

– Dobro, i što ću vam ja? – široko je zijevnuo Čobanković. Jedna mu je suza potekla niz obraz. Srknuo je zadnji gutljaj onog espresa.

– Ih, lole bi udarale u tamburu po kojoj gazda svira.

– Tako je! – zadovoljno pljesne Karamarko po naslonu uredskog stolca. – Zato sam te na vrijeme i obavijestio, da imaš dovoljno vremena osmisliti protuudar Koaliciji na Dolcu. Akciju smo nazvati Olujne paprike. Dat ću ti koliko god treba mojih najboljih tajnih agenata da ti tamo budu pri ruci. I ja ću biti tamo, zamaskiran i odjeven u šestinsku narodnu nošnju.

– Bez brige, mogu to sam obaviti – srkne Čobanković novi gutljaj espresa.

– Otud ti taj zekan? – upita Karamarka.

– Poklonit ću ga Jadranki za Uskrs. Što misliš, hoće li joj se svidjeti?

– Hoće.

Do jedanaest sati, operativci su detaljno razradili tijek akcije Olujne paprike. Plan je bio jednostavan: Čobanković će na Dolac doći malo prije Kukuriku koalicije, opremljen s nekoliko vreća krumpira i paprika babura. Narodu će dijeliti povrće i hadezeovske letke, a agenti će, preobučeni u međimurske seljake, oduševljeno vikati, prema Karamarkovom naputku: »ovo je pravi ministar, zna točno što treba narodu u ovim teškim trenucima koje je izazvala svjetska kriza, a ne krađa vladajuće stranke!«

– Pored tog spektakularnog darivanja puka, predstavljanje koalicijskog programa izgledat će otužno kao svirka Kraljeva ulice dolje kod štandova s cvijećem kad previše popiju!, zadovoljno je zaključio Karamarko.

Crvene tržnice

Grički top odjeknuo je zagrebačkim centrom. Jato golubova usplahireno je prhnulo uvis s dolačke tržnice. Mladež SDP-a već je namjestila štand s agregatom ispred ribarnice. Postavili su i zvučnike iz kojih je afektirao Damir Urban: njegova nova pjesma »Izjeo bih mjesečinu« soundtrack je za predizbornu turneju Kukuriku koalicije po tržnicama.

Novinari gradskih rubrika mlitavo su se kretali za Zoranom Milanovićem i Vesnom Pusić koji su na štand dovukli još i sokovnik i nekoliko punih vreća zrelih rajčica. Neko su vrijeme petljali s kabelima, a onda prionuli na posao: od rajčica su radili svježi sok pa ga ulijevali u prozirne čaše s koalicijskim logom i okrjepljujući napitak dijelili prolaznicima. 

– Ovo više nisu zelene nego crvene tržnice, dosjetljivo je doviknuo akademik Ante Stamać koji je, spuštajući se prema Društvu hrvatskih književnika, u cekeru teglio enciklopediju i nekoliko krastavaca.

Ljudi su nahrupili na besplatno piće i sretno se oblizivali.

 Iscijeđene rajčice

Nekoliko metara dalje, Karamarko se u šestinskoj nošnji znojio na podnevnom suncu i, nervozno čupkajući dlaku na zečjem tjemenu, šaptao u bubu: »Objekta nema. Locirajte objekt.« Na drugom kraju tržnice, agenti preobučeni u seljake panično su tragali za Čobankovićem koji im je nestao iz vida.

I predsjednik Josipović našao se, sasvim slučajno, na Dolcu. S kajdankom u ruci tražio je od kumica da mu odzviždukaju stare napjeve iz svojih krajeva. Marljivo je zapisivao note u kajdanku; planirao je jedno poglavlje svoje nove knjige o glazbalima i sviralima posvetiti tradicijskim popevkama.

Nakon što su iscijedili i podijelili sve rajčice, praćen novinarima krenuo je u obilazak Dolca. Na štandu s repom, šeretski je upitao neku rogobatnu kumicu:

– Kaj bi vi hteli da promjenimo kad dođemo na vlast? 

– Htela bih da nas malo više posećujete i pospominjete se tu z nami kak je nekad znal vaš Milan Bandić. On je furt tu kod nas kupoval sireko i vrhnjeko – rekla je baba, namjestivši maramu.

– Milan nije naš, odavno – namršti se Milanović.

Kumica glasno srkne na slamčicu nekakav sok od bazge. Njega to još više izititira. Nije mu išlo komuniciranje s običnim pukom. Bandić je tu ipak bio nenadmašan.

– A, gospon Zoki, vi ne volite sireko s vrhnjem?

– Pa, ne baš.

– A sirutku? Nju uvijek čuvam za gospona Šeksa. Dajte, probajte, to će vam pojačati imunitet sad pred izbore.

Milanović oklijevajući prihvati plastičnu bocu i nagne. 

– Fuj! – gotovo instiktivno ispljune. – Pa ovo je ko usmrđene čarape. Kumica ga oštro pogleda. Karamarko je tobože nehajno hodao za njima i prisluškivao, cijelo vrijeme nalažući agentima da pod svaku cijenu hitno pronađu Čobankovića.

– Vidite ove krumpire – kaže Milanović okupljenim građanima.

– Vidimo – kaže netko.

– E pa mi ne želimo biti kao ovi krumpiri.

– Mi želimo biti kao ovaj režanj zelene salate – spremno dometne Vesna Pusić. – Svježi i blagotvorni.

Objekt lociran

Nekoliko koraka ispred njega, reporteri su bljeskali fotoaparatima oko Zorana Milanovića koji se na ovom mjestu ustvari nije osjećao dobro. Okus sirutke ostao mu je u ustima kao da je liznuo čahuru. Prodavači su mu djelovali neprijateljski raspoloženi, bahato su gladili to svoje voće i povrće ponosno kao trudnice svoje trbuhe. Jedan ga je oniži brko u crnoj kožnoj jakni otvoreno priupitao: »Cigarete? Cigarete?«

– Kakva drskost! – povikne Milanović zgroženo. – Ovdje više nitko ne mari za legalnost! Ovaj čovjek otvoreno prodaje švercane cigarete!, obratio se novinarima.

Čovjek apatično strigne brkovima.

– Ovo je upravo stvar protiv koje ćemo se mi u Kukuriku koaliciji boriti kao pijetlovi: nelegalnost! – udarnički je poviknuo, pokušavajući sam sebe uvjeriti u ispravnost te misije, pa uvjeren da švercer pod štandom krije čitav arsenal ilegalno uvezenih šteka, čvrstim je pokretom strgnuo ceradu sa štanda.

Karamarko je u nevjerici zategnuo zecu oba uha unazad. Jedan je agent s olakšanjem viknuo u bubu: »Objekt lociran. Objekt lociran!«

Pod štandom je, kao u kakvoj božićnoj štalici, na onim vrećama krumpira čvrstim snom spavao ministar Čobanković. Na škljocanje fotoaparata trznuo je uhom pa polako otvorio jedno oko. Zijevnuo je i sneno se nalaktio, otkrivši na licu urezan mrežasti trag od vreće krumpira.

– E ovo je pravi ministar koji zaslužuje naše glasove – viknula je ona prodavačica sirutke. – Tak je i moj Juran spavao na vrećama kad je zjutri dovozil krumpire. Vidi se, to je naš čovjek, živi i radi za narod, od ranog je jutra tu z nami.

Sve su se kamere uprle prema Čobankoviću. Agenti-seljaci spremno su se priključili oduševljenim povicima.

– Ministar koji 24 sata dnevno radi za svoj narod, i nema vremena ni otići doma odspavati, to je naš čovjek!, vikali su. 

– Pogleč ga kak je okrugli, zdravi dečec, imaš ga za kaj primit. A ne ovaj Fašnik guru, prešetava se tu kak Modni mačak i pije sokiće limuniće – prezrivo će prema Milanoviću kumica sa sirutkom.

Mediji su kasnije izvijestili o velikom trijumfu ministra vladajuće stranke. Akcija Olujne paprike provedena je s većim uspjehom nego što su ga očekivali Karamarkovi operativci.