Uoči današnjeg prosvjeda u Haagu uredništvo »Hrvatskog slova« je, kaže »osjetilo potrebu« porazgovarati s jednim od najavljenih govornika, biskupom gospićko-senjskim Milom Bogovićem, kako bi mu »i na taj način izrazilo zahvalnost za njegove govore, za potporu koju daje hrvatskim generalima i neslaganje s nepravednim presudama i ocjenom ‘Oluje’ kao ‘zločinačkog pothvata’«. Ja se pak ispričavam i čitateljima i novinarstvu kao profesiji što sam čitajući taj razgovor osjetio potrebu da citiram njegov antologijski početak, tek toliko da ta pojačana aktivnost sluznih žlijezda kao glavni intelektualni pogon hrvoslovnog žurnalizma ne ostane neprimijećena.

   Taj početak, dakle, glasi: »Gospodine biskupe Bogoviću, Vaša ljubav i briga za hrvatski narod i državu prava su okrjepa te izvor inspiracije i snage. Vaša riječ i djelo u borbi za istinske vrijednosti predstavlja snažno oružje u vremenima koja nisu nimalo laka za domoljube.« I što da intervjuirani na sve to uradi nego da se raspuca iz tog svog snažnog oružja i da na čitatelje saspe svu tu okrjepljujuću brigu za narod i državu?!

   Najžešće salve preuzvišeni biskup ispaljuje prema »jednoj šumi kraj Siska u kojoj nije bilo ništa od onoga što se spominje, niti nešto vrijedno slavljenja«, a gdje se, na Bogovićevu neprežalnu žalost, svakog 22. lipnja okupljaju visoki državni dužnosnici, te prema Srbu, gdje također hodočaste hrvatski državnici i svojim dolaskom na »mjesto od kojega je počeo zločin prema Hrvatima cijele Lapačke doline« pokazuju kako »žele izgraditi društvo na lažnoj konstrukciji«, čime »državu zapravo guraju prema bezdanu«. Država je, tumači biskup, »sagrađena na jednodušnom htijenju naroda i na brojnim žrtvama njezinih branitelja«, pa je »postavljanje nekih drugih temelja zapravo rad protiv države«.

   Taj antidržavni temelj zbog kojega bi državu mogao progutati bezdan, e to vam je – kako izrijekom veli msgr. Bogović u »Hrvatskom slovu« – antifašizam. Nagradno pitanje za Bogovićeve vjernike i za vrijednog đaka Karamarka nije teško: ako je antifašizam, kao što preuzvišeni tvrdi, ne samo nespojiv s hrvatskim državotvorstvom nego i poguban po obogotvorenu državu, zašto u njezine temelje ne ugradite neki solidniji materijal, naprimjer antiantifašizam? A ako se bojite da biste na tom antiantifašizmu mogli polomiti jezik, zašto si ne pomognete nešto kraćim i puno jasnijim terminom, naprimjer onim od sedam slova?

   Neka vas u tome okuraži sam preuzvišeni biskup koji kaže: »Ne znam kako se netko može zadovoljiti time da kao životni stav uzme da je protiv nečega ili nekoga, pa makar to bio fašizam i fašist. Nije dovoljno da si anti. Jer time nije rečeno za što jesi. »Shvaćate, dakle, da isto tako nije dovoljno to što ste protiv nečega ili nekoga, pa makar to bio antifašizam i antifašist? Pa kažite napokon što ste i za što jeste… Nije vrag da se ne usuđujete zbog straha od antifašista?

   Oslobodite li se svojih strahova, valjda ćete se osloboditi i »kolonijalne svijesti i podaničkog mentaliteta« zbog kojih, kako spočitava biskup Bogović, »moramo pitati gospodare izvana što nam je ovdje činiti«. I onda ćete napokon moći – takvi slobodni, državotvorni i suvereni – pitati preuzvišenoga: je li mjera te »slobode koju smo stekli pa tražimo kome bismo je predali« zapisana u onim sluganskim, kolonijalnim i podaničkim ugovorima sa Svetom Stolicom?