Ljudima je potrebno malo nade u sveopćem crnilu. Rijetko kad kao danas. I to barem ne bi trebao biti problem kad se uzme u obzir da su predizborna vremena. Ipak, prošlo je više godina kako se Kukuriku program piše i svega sedam dana kako je objavljen bez da je primjetan porast nade i optimizma u Hrvatskoj.

Svejedno je fascinantno čitati plan 21. Ne toliko zbog sadržaja, već pretencioznosti. Kad bi se sve ono što u njemu piše provelo Hrvatska bi postala najnaprednija zemlja na svijetu, zemlja od koje bi jedna Švedska ili Švicarska trebali prepisivati i učiti kako treba raditi. Toliko je to lijepo i milozvučno štivo. U isto vrijeme u onih 40-tak stranica programa ima tako malo konkretnih stvari, jasnih ciljeva i objašnjenja kako do njih doći da je rezultat u provedbi krajnje upitan.

Dominiraju parole i političke smjernice, velike ideje o pravednom društvu, pošteno plaćenim i zaštićenim radnicima, umirovljenicima čija će primanja rasti s troškovima života, socijalno ugroženima koji neće biti prepušteni sami sebi, bolesnima koji će dobiti maksimalnu skrb i pažnju, poduzetnicima koji će dobiti još veće potpore i podršku, nezaposlenima koji će dobiti posao, mladima koji više neće biti tretirani kao delikventi već budućnost i snaga hrvatskog društva, itd., itd., itd. Jedini je problem kako do tih ciljeva doći. Teško je prihvatiti opravdanje po kojem plan 21 treba shvatiti kao ublaženu kamilicu, jer se nije željelo ponoviti pogrešku s prethodnih izbora i otvoreno reći građanima koliko je dubok glib u kojem se nalazi hrvatsko društvo. Prije bi se reklo da je program danas napisan tako da sutra kad se većina ispisanog ne ostvari odgovornost buduće Vlade bude što manja, jer ništa konkretno nije ni bilo obećano. Nedostaju proaktivne i sasvim konkretne mjere, potezi i obećanja, koja bi politiku iz sfere teorije vratile na teren mogućeg i realnog i ujedno motivirale ljude da izađu na izbore. Primjera je mnogo.

Bilo bi recimo vrijedno pažnje da je netko kukuriknuo kako će u roku od godinu ili dvije proces izdavanja lokacijskih i građevinskih dozvola trajati najviše tjedan dana, kao i u nekim drugim zemljama regije.

Umjesto vječite odrednice o privlačenju investicija i investitora o kojima govori gotovo svaka politička opcija na svakim izborima, moglo se kao cilj postaviti i uređenje velikih gospodarskih zona, na primjer u Dalmaciji, na Kvarneru, središnjoj Hrvatskoj i Slavoniji, gdje već u prvim godinama mandata u svakoj od njih mora biti pripremljeno barem milijun kvadrata zemljišta sa sređenom infrastrukturom za gradnju proizvodnih pogona kako bi se ti prostori besplatno dali na korištenje investitorima. Ovako, kad već nema objašnjenja kako bi i zašto netko otvarao tvornice u Hrvatskoj, a u isto vrijeme ne predviđa se ni smanjenje državne uprave ni jedinica lokalne samouprave, logično je prognozirati da će najveća proizvodna industrija Hrvatske ostati njezina administracija. 

Najkonkretniji plan 21 postaje kad se počne nabrajati sve ono na što se namjeravaju trošiti novci. Bit će desetak elektrana po cijeloj zemlji, bit će i novih hotela, autocesta i nizinske pruge oko koje su navodno zakopane ratne sjekire u SDP-u, pa su se sada svi složili da prugu treba graditi. Međutim, ako se nizinska pruga promatra isključivo kao poveznica između lučkih terminala i unutrašnjosti, ako ne podrazumjeva i distributivne terminale, gospodarske zone i nove tvornice u njima, onda je doista upitno treba li je graditi. Pojednostavljeno rečeno, ako će u jedinoj riječkoj industrijskoj zoni na Kukuljanovu i dalje nicati trgovački centri ni pruga nema nekog smisla.

Kod hrvatskog investicijskog buma u energetskom sektoru zanimljivo je referirati se na članak kolege Tihomira Ponoša iz subotnjeg priloga Pogled u Novom listu. Riječ je o reportaži iz njemačkog sela Feldheim u Brandeburgu, koje je energetski samodostatno i svu energiju dobiva iz obnovljivih i ekološki prihvatljivih izvora, a potrebe namiruje iz vjetroelektrana i bioplina, te usputno iz vlastite proizvodnje osigurava glavninu potreba za hranom, grijanjem, čak i gorivom za automobile. Ovo njemačko pokazno selo ima i solarnu elektranu, iako baš i ne obiluje suncem, a važno je zbog plana da ostatak Njemačke već 2035. godine godine postigne ono što danas ima Feldheim.

Koliko god bilo nerealno uspoređivati Njemačku i Hrvatsku po bilo čemu primjer Feldheima nitko ne bi smio ignorirati. Da ne bude zabune i plan 21 govori o hrvatskoj energetskoj budućnosti, donekle čak i konkretno, jer se spominje povećanje udjela energije iz obnovljivih izvora na 20-tak posto. Naravno, nema objašnjenja kako to postići. Nema ni govora o nekom definiranom  planu masovne ugradnje solarnih panela na svim hrvatskim krovovima, iako Hrvatska uživa daleko više sunca nego spomenuto njemačko selo. Ni traga od moguće ideje o pokretanju proizvodnje solarnih panela u Hrvatskoj u nekoj od onih gospodarskih zona s besplatnim zemljištem i infrastrukturom ili od osmišljenog programa subvencioniranja solarne energije. Zašto bi takve stvari bilo previše očekivati od jednog političkog programa za vladanje u naredne četiri godine? 

Unatoč svemu plan 21 ima svojih vrijednosti. Svatko tko želi graditi političku karijeru u SDP-u trebao bi naučiti napamet sve što u njemu piše. Većini ostalih građana Hrvatske preostaje tek konstatirati: Pijetao još nije kukuriknuo, a kad će ne zna se.