Uslijed nestabilnosti na tržištima, kapital putuje prema švicarskom franku i japanskom jenu pa je Švicarska središnja banka odlučila plafonirati vrijednost svoje valute jer više ne može tolerirati jačanje franka, a nešto slično spominjala je i Japanska središnja banka, pa se postavlja pitanje, kamo to vodi, odnosno vodi li to ka nekom valutnom ratu ili pak potpunoj dogovornoj ekonomiji i po pitanju tečajeva i valutnih tržišta. U tom smislu, ako se uvedu neki fiksni pariteti, monetarna suverenost gotovo da prestaje imati smisla, što se vidi i na primjeru Hrvatske koja je tečaj fiksirala za euro, misleći da je time sve riješila.

Švicarska središnja banka utvrđeni tečaj misli braniti deviznim intervencijama, odnosno otkupom tuđe i tiskanjem vlastite valute, a to može činiti bez straha od ikakvih inflatornih pritisaka. Štoviše, spominje se borba protiv deflatornih pritisaka koji se ovime nastoje suzbiti što znači da do inflacije još ima »prostora«. Zanimljivo je da se i naša središnja banka u razdoblju od 2000. do 2008. većinom borila s aprecijacijskim pritiscima na kunu, ali naravno iz posve drukčijih razloga nego sada Švicarska: kod nas je bila stalno pojačana ponuda deviza po osnovi zaduživanja svih sektora u inozemstvu, dok je kod Švicarske riječ o velikoj potražnji za njenom valutom, izazvanoj prije svega dužničkom krizom eurozone, ali i percepcijom ulagača da je Švicarska ekonomija stabilna i sigurna što potvrđuje i njen ponovni plasman u sam vrh globalne ljestvice konkurentnosti. 

    Što se Hrvatske tiče, očekuje se da bi, nastave li se deprecijacijski pritisci na kunu, Hrvatska narodna banka uskoro opet mogla intervenirati prodajom eura te otkupom kuna. Riječ je naravno o intervenciji suprotnoj od one Švicarske središnje banke, dakle, o obrani domaće valute od slabljenja, a ne od jačanja. Razlozi su kod nas nažalost fundamentalne prirode: slabo se proizvodi i izvozi, a previše zadužuje, što jednom mora imati kraj. Bude li političke volje i kreativnosti da se potrošnja preusmjeri u investicije za izvoz, te da se zemlja prestane zaduživati i rasprodavati imovinu, tada bi taj kraj mogao biti kontroliran, manje bolan, i štoviše, mogao bi značiti početnu točku za zaokret. Ima li za to volje i snage vidjet će se nakon izbora. Ne bude li te volje i pameti, kola će nastaviti nizbrdo, putem zaduživanja i rasprodaje nacionalne imovine, sve dok se ne razbiju, a to u prijevodu znači još veću nezaposlenost, glad i bijedu.