“Đuro, starino, gimme five!”

Uletjela je u vladinu sobu za sastanke poput prirodne sile, nasmiješena od uha do uha, i energična kakvom je odavno nisu vidjeli. Možda čak od onog srpnja prije dvije godine. Za revereom joj je blistao broš planeta s velikom crvenom mrljom. Poznavatelji astronomije lako bi prepoznali Jupiter, a oni koji su gledanje u zvijezde shvaćali još malo (pre)ozbiljnije znali su da se radi o planetu koji je simbol sreće, prosperiteta i optimizma.

Đuro je raširio usne u iskreni osmijeh i pružio peticu. Članovi Vlade, posjedani za široki stolom uglavnom su se smješkali i čavrljali. Jadranka je duboko uzdahnula, popravila broš i sjetila se svih onih dana kad ju je u ovoj sobi dočekivala grobna tišina. Jedini namršteniji lik bio je onaj potpredsjednika Vlade.

“Domagoj, smiješak”, doviknula mu je, a zatim istrgnula iz ruke novine s čije se naslovnice kočilo: “Croatia osiguranje i Janaf za glas umirovljenika”. Sama se sebi začudila s kojim ih je guštom zakucala u pleteni koš u kutu sobe.

“Okej, cure i dečki, znači, sve je prošlo maksimalno glatko”, rekla je ministrima ne skidajući smiješak s usana, “a ova minorna podmetanja”, pogledala je u Domagoja, “možemo posve zanemariti. Tamo ionako ne možemo dobiti izbore ni da nam listu nosi Kolinda”.

Sobu je ispunio radostan, gotovo razuzdan smiješak.

“Tako je predsjednice, bravo predsjednice”, udivljeno je govorio Gordan klimajući glavom.

“Dakle, nastavila je premijerka, penziće smo riješili, a, kao što ste čuli, Mirko Norac izlazi iz zatvora devet dana pred izbore”.

Svi su klimali glavom s odobravanjem.

“Tako je predsjednice, bravo predsjednice”, udivljeno je govorio Gordan klimajući glavom.

“No, jasno, ovo nije kraj. Moramo ići dalje, onaj Čačić već dogovara poslove kao budući ministar…”

“A kako će ih realizirat’ s pravom na jedan poziv dnevno. I to na Mađarskom”, prasnuo je Čobi i odvalio ekipu. Čak je i Domagoj zaboravio onu naslovnicu i gurao prst pod naočale da obriše suze koje mu je smijeh natjerao na oči.

“Dobro, dobro”, rekla je Jadranka hihoćući se, “malo ozbiljnosti, ajmo…”

U tom trenutku vrata su opet lupila kao da ih je otvorila prirodna sila. Međutim, Martina je ulazeći u sobu izgledala poput – nepogode. Svi su zašutjeli. I Jadranka.

“Tristo milijuna”, viknula je ministrica financija, mlatnuvši papirima na Jadrankin stol. Premijerka je uprla pogled u niz brojki i isti tren odustala.

“U naredna dva mjeseca moramo vratiti tristo milijuna kuna kredita dignutog u prošloj kampanji. Danas su poslali račun!”, nije odustajala Martina.

“Nemoguće”, prošaptala je Jadranka.

“Imaju potpis tadašnjeg premijera i ministra financija. Vraćanje do početka prosinca 2011. godine!”

“Ja, ovaj, nisam znala…”, zamucnula je Jadranka lagano porumenjevši.

Zatim je sjela i sa strahom pogledala kroz prozor. Dobro je, svijet se vani ipak još nije počeo rušiti. Nakon nekoliko sekundi, snaga joj se počela vraćati.

“Tristo milijuna. Ideje, slušam!”

“Jedino logično je da uzmemo mostni kredit pa neka ga Milanović vraća dogodine iz proračuna”, počela je pričati ministrica financija, uzevši u ruke olovku kako bi mogla nacrtati o kakvoj se točno vrsti kredita radi.

“Milanović?!”, prosiktala je Jadranka, “Martina, molim te, izađi vani!”

“Oprostite premijerko, nisam htjela biti gruba, ali realno je da…”

“Vaaaaaaan!”, zaurlala je Jadranka tako da su japanski turisti Markovom trgu sa čuđenjem spustili foto aparate. 

Ministrica se pokupila van bez riječi.

“Tako je predsjednice, bravo predsjednice”, udivljeno je govorio Gordan klimajući glavom.

“Imam ja jednu, pa, ovaj ideju”, javio se Tomislav, ministar branitelja. Svi su ga pogledali s iskrenim iznenađenjem.

“Dakle, treba nam keš, nastavio je Tomislav. Firme više ne stignemo utopit’ nikome. A i nemamo baš više bogzna što, rekao je pogledavši znakovito prema onom košu u kutu sobe. Ajmo rentat!”

“Rentat’?”, Jadranki ništa nije bilo jasno. Ni ikom drugom.

“Da, ajmo iznajmit’, recimo, neko malo primorsko mjesto nekoj firmi, ili državi na nekoliko mjeseci, ili godina. Oni će lovu već obrnut na turizmu, i svima super. Javno-privatno partnerstvo, ha? Ako možemo tako gradit škole, što ne bi vodili lokalnu samoupravu?”.

Teška tišina prekrila je sobu za sastanke Republike Hrvatske… Kako su sekunde prolazile, činilo se da se u riječima ministra branitelja ipak pomalja neka rudimentarna logika… A i nije bilo vrijeme za preveliko nijansiranje.

“Ali, koje mjesto? Za 300 milja?!” , molećivo je upitala Jadranka nakon nekoliko minuta.

“Ajmo Split”, bubnuo je Gordan. “Te povijest, te Marjan, te Dioklecijan, te more. Dat će Talijani i više od 300 milja. A i tamo je gradonačelnik onaj koji je maknut ‘ko njihov premijer, garant će im se dopasti”, zapalio se ministar vanjskih poslova. “A Hajduk onda može igrati u talijanskoj ligi, neka im, da ih više ne slušam o sucima…”

“Moš’ im onda odma dat’ i Reala”, nezainteresirano je pecnuo Božidar. Gordan ga je pogledao očiju crvenih poput Ronaldovog gležnja na Maksimiru.

“Ja glasam za Split”, viknuo je Gordan.

“A ja za Rijeku”, čulo se iz kuta stola u kojem je sjedio ministar policije. “Rekli ste, premijerko, da tamo ionako ne možemo dobiti izbore”, kazivao je Tomislav policijski, gledajući premijerku ravno u oči. Jadranki je kroz glavu prošao foršpan za sinoćnji dokumentarac o životu u divljini na National geographicu i morala se uhvatiti za stol.

“Tamo još ima par firmi, za razliku od Splita, i mogli bi postići bolju cijenu, pa bi, eventulano, mogli još umirovljenicima podebljati isplatu za 15-20 kuna jednokratno…”, razlagao je prvi MUP-ovac. Jadranka je uzdahnula i molećivo protisnula: “Ali, kako ćemo to objasniti biračima?”

“Europeizacija!”, kazao je Gordan.

“Javno-privatno partnerstvo”, dobacio je Tomislav braniteljski.

“Razvojni program sa domaćim resursima i stranom pameti!”, uvjeravao je Tomislav policijski.

“Biznis!”, slegnuo je ramenima Đuro.

Opet tišina. Činilo see kao da veliki zidni sat sve glasnije odbrojava sekunde.

“Dobro, onda nema druge nego da krenemo na glasanje”, uzdahnula je Jadranka i rukom ovlaš popravila broš.

Crvena mrlja na Jupiteru poput kakvog oka buljila je ravno kroz prozor prema krovu Crkve svetog Marka.