Kroz stoljeća je "klimanje i uvlačenje" doživljavalo različite oblike prakticiranja prilagođavajući se uvijek okruženju i uvjetima. Bitno je znati da nikada, baš nikada nije izašlo iz mode
Svi se stalno žale, a nitko da primijeti da je i njima teško. Gdje god premijerka tud i oni, a ona nikako da stane. Po kiši, po vjetru, po žezi, bio kamenjar ili asfalt, hladni ili topli švedski stol. Njih nitko ništa i ne pita. Ako se sami ne uguraju iza njezinih leđa, ne bi ih ni kamere usnimile. A to nije uvijek lako, mjesta nema puno, često i ne znaš tko te nagazio i uvalio lakat dolje dok u isto vrijeme gore moraš održati zamišljeno i ozbiljno lice.
Pitate se o kome je riječ? Javnosti su poznati kao ministri u Vladi, koje je gorka sudba osudila na stajanje u sjeni, tamo negdje u drugom ili trećem redu od kamera, mikrofona i svjetla reflektora. Jučer iza Ive, danas Jadranke, a sutra…?
Sutra ostaje nada da će se još jednom težak rad isplatiti. Da će omrznuta javnost konačno shvatiti i priznati kako je teško biti dijelom hrvatske elite u disciplini poslušnog klimanja glavom. Iz dana u dan preuzimati rizik da te etiketiraju kao šampiona uvlačenja slobodnim stilom i guzičarenja na otvorenoj sceni.
Nepouzdani izvori govore da prvi tragovi umjetnosti “klimanja i uvlačenja” sežu u razdoblje Tutankamona u 13. stoljeću prije Krista, iako o tome postoje prijepori, te neki povjesničari smatraju da su korijeni u razdoblju Antičke Grčke i zlouporabi temeljne ideje Platona o teoriji države. Kako god bilo, kroz stoljeća je “klimanje i uvlačenje” doživljavalo različite oblike prakticiranja prilagođavajući se uvijek okruženju i uvjetima. Bitno je znati da nikada, baš nikada nije izašlo iz mode.
Novija povijest kazuje da je u bivšoj državi veliki uspjeh polučila tzv. kumrovečka škola, koju danas mnogi posprdno spominju u negativnom kontekstu, iako su tu stvoreni kadrovi i tehnike klimanja, koje su i danas vrlo moderne i aktualne. Tih godina bilo je izvanredno važno pokazati izdržljivost i ostati budan na maratonskim sjednicama centralnih komiteta, jer su iste nerijetko trajale danima. Posebno se cijenilo umijeće pljeskanja u pravom trenutku, a to nije bilo lako nakon višesatnog verglanja frazeologije o općim vrijednostima tekovina socijalističke borbe. Trebalo je osjetiti pravi trenutak i zapljeskati baš onom drugu, kojeg nitko sutra neće progoniti ili ne daj Bože strpati u zatvor. Ziheraši su igrali na sigurno, ali je onda i drug Tito umro, pa su opstati mogli samo majstori. Osamdesete su i inače bile turbulentne. Država se raspada, traže se slobodni izbori, pa je trebalo imati i ponešto pameti, a ne samo instikt za samoodržanjem. Rijetki su amateri dopustili da se moraju dokazivati s puškom u rovu.
Uslijedile su devedesete. Lošiji poznavatelji umjetnosti “klimanja i uvlačenja” mogli bi pomisliti da su to bile sjajne godine. Jesu, ali samo nekima i samo ako je prilagodba bila radikalna. Morao si zaboraviti baš sve što si dotad naučio i shvatiti da više nije važno jesi li budan na stranačkom sastanku čak ni ako znaš sve hrvatske kraljeve od stoljeća sedmog. Trebalo je imati dobar projekt, menadžerski kredit na potpisu, spreman plan za privatizaciju, vezu u ustaškoj emigraciji ili barem znati igrati karte. Ali ne belu, briškulu, trešetu ili onaj nesretni kifameno već komplicirani bridž, kojeg su mnogi naučili prekasno shvativši da je broj mjesta na stolu s kartama ograničen, a kapacitet u gledalištu oskudan. Tenis je bio rješenje samo za rijetke sretnike, pa je većini preostalo navijati za Croatiju, klimati glavom i uvlačiti se jače nego ikad u životu.
– Očinsko povjerenje koje mi je ukazao dr. Tuđman stvorilo je u meni osjećaj za kojim sam tragala cijeli život. Autorica ove izjave te se 1995. godine vjerojatno ni sama nije usudila nadati da će jednog dana baš ona drugima ukazivati očinsko, odnosno majčinsko povjerenje na čelu HDZ-a. Takve su izjave u pravilu bile dovoljne za fotelju u stranci, gradu, općini, županiji, Vladi ili Saboru, ali je svejedno žalosno da su tih godina vrhnje pokupili i obogatili se mnogi anonimusi, koji u nogama nisu imali ni dvije utakmice u “klimanju i uvlačenju”. Na vrhu bi najčešće završili dovoljno grabežljivi, beskrupulozni i probitačni golgeteri, koji nisu prezali pred ničim kako bi se uvukli.
– Svom sinu sam rekao neka si jebe mater ako nije za predsjednika! Da nije bilo Tuđmana ne bi bilo Hrvatske! Tako je zborio Ćiro Blažević, čiji radikalni pristup pri uvlačenju sjajno ocrtava duh devedesetih. Ipak, jedan drugi javnosti tada malopoznati sportski funkcionar doživio je sredinom 1997. godine javni debakl u pokušaju uvlačenja. U najavi milenijske utakmice Dinama s Real Madridom vrijedi se prisjetiti tog živopisnog dijaloga.
– Sjećate li se, predsjedniče, kako vas je 50 tisuća ljudi gledalo otvorenih usta, svi u deliriju? Predsjedniče, imali ste crni kaput i crni šešir, a onaj mali pokraj vas, u loži 4, bio sam ja…
– Dobro, Boga mu, reci što hoćeš reći!
– Predsjedniče, hoću da vas ljudi opet vole kao nekada.
– No dobro, što hoćeš?
– Predsjedniče, neka opet bude Dinamo?
– E neće! I ti si na liniji London-Bruxelles-Manolić!
Nije poznato hoće li danas Zdravko Mamić sjediti na istom mjestu gdje je nekad sjedio njegov voljeni predsjednik, ali je ovaj primjer svakako dobar pokazatelj da pri uvlačenju ne treba odustajati, jer i ono što je jučer bilo nemoguće već sutra može biti sasvim normalno, pa će naknadno ipak biti izmijenjeno ime kluba, a usput mu zgodno prebrisani dugovi kao da ih nikada nije ni bilo.
I tu dolazimo do 21. stoljeća. Pokojni Račan vladao je prelabavo i prekratko da bi razvio prepoznatljiv sustav, ali je Ivo Sanader zablistao naprečac stvarajući kult sposobnog, mudrog i nadasve uspješnog vođe, koji je kao i onaj egipatski faraon, uvijek u pravu. Bile su to godine radosti i uspjeha, posvud samo blagostanje. I nikada iza leđa nekog hrvatskog političkog lidera nije vladala takva gužva, takvo laktarenje za komadić svemira pred kamerom. Nažalost, kad bi onako velik i plećat Ivo stao pred mikrofon jedva bi još netko mogao biti u kadru.
Umjetnost “klimanja i uvlačenja” dobila je nova pravila. Valjalo je zaboraviti na svaku osobnost po načelu “Kud Ivo tud i ja” uz trajnu odrednicu za građenje karijere zasnovane na općeprihvaćenoj krilatici sa sabora HDZ-a iz lipnja 2008. na kojem je bivši kralj predao žezlo budućoj stranačkoj zvijezdi vodilji.
– Dragi Ivo, dragi moj prijatelju, nikada te neću razočarati!
Nije sasvim sigurno je li Ivo danas u Remetincu razočaran ili nije, ali je baš ova izjava svakako postala dokaz kako u uvlačenju ipak treba imati mjeru i ne treba pretjerivati, jer je ponekad čak i bolje imati vlastito mišljenje kolikogod to bilo nesigurno i riskantno. S takvim ziheraškim pristupom umjetnost “klimanja i uvlačenja” vremenom postaje predvidljiva, dosadna, čak i nedovoljno efikasna pogotovo kad se zna da su sve funkcije odavno podijeljene, novca više nema čak ni u stranačkoj blagajni, a posao nije jednostavno namjestiti ni na naplatnoj kućici u Vrgorcu.
Vrijeme je velikih dilema. Pitanje je kome se i kako uvući? Milanoviću? Njega nema i uglavnom nitko ne zna gdje je i što radi. Čačiću? Nakon najnovije lakše prometne nesreće netko je na webu zlobno komentirao da bi mu trebalo kupiti kombi da razvozi HDZ-ovce po gradu. Mogao bi biti problem uvlačiti se čovjeku kojeg čeka suđenje zbog nesreće na autocesti u Mađarskoj, pa bi s Markovog trga mogao preseliti iza rešetaka.
Nema tu velikog izbora osim ostati iza Jadranke, klimati glavom i pričekati novi HDZ-ov spektakl već ove subote na stranačkom saboru.