Iako u Ljubljani slovi kao proamerički političar, slovenski šef diplomacije Samuel Žbogar, koji je na tu dužnost došao ravno iz slovenskog veleposlanstva u Washingtonu, odbrusio je u prosincu 2008. američkom veleposlaniku u Ljubljani Yousifu B. Ghafariju da će Slovenija u vezi s Hrvatskom prednost dati svojim nacionalnim interesima, a ne europskima.

Kasniji događaji pokazali su kako ne treba dvojiti u Žbogarovu iskrenost, kao što je i Žbogarov šef Borut Pahor bio iskren kada je u veljači 2010. – dakle nakon potpisivanja arbitražnog sporazuma – uvjeravao kako će hrvatski ulazak u EU bez Srbije izazvati pakao. Slovenija je Hrvatsku željela zadržati izvan EU, i to je u tom trenutku bio slovenski »nacionalni interes«.

Naravno da razlog za blokadu Hrvatske nije samo djetinjasti granični spor, niti se radilo o hiru nove i neiskusne koalicije lijevog centra, koja je ujesen te 2008. upravo osvojila vlast. Blokadu Hrvatske osmislila je desna, Janšina, a provela lijeva, Pahorova vlada, i o njoj je postignuta puna suglasnost domaće političke i intelektualne elite, iako je bilo onih koji su mislili da će blokada naškoditi Sloveniji.

Ako je u slovenskoj politici i postojala struja koja je zagovarala suradnju sa susjedom, tih je mjeseci posve utihnula. Želja slovenske političke elite da Hrvatsku na dulji rok zadrži u europskom purgatoriju imala je puno dublje korijene.

Skorim ulaskom Hrvatske u EU, Slovenija više neće biti jedina zemlja bivše Jugoslavije koja je članica EU. Upravo svoje članstvo u europskom klubu Slovenija je proteklih godina vješto koristila kao stratešku prednost u odnosima sa susjedima, što je, dakako, legitimno i razumljivo. Činjenica da će upravo Hrvatska 2013. postati 28. članica EU kod dijela slovenske političke elite zacijelo budi nelagodu.

Europsko proširenje na europski jugoistok donijet će neminovne geopolitičke promjene, koje neće uvijek biti Sloveniji u prilog. Hrvatska je veća i potencijalno perspektivnija zemlja od Slovenije, naročito kada uđe u EU. Barem neka regionalna središta velikih međunarodnih korporacija uskoro će preseliti iz Ljubljane u Zagreb, a potkraj desetljeća, kad Srbija stigne pred vrata EU, vjerojatno i u Beograd.

Slovenija je u proteklom razdoblju funkcionirala kao svojevrsni most između EU i turbulentnog Balkana, no uskoro bi Ljubljana tu stratešku poziciju mogla izgubiti. Ulaskom Hrvatske Slovenija jednostavno neće više biti jedina za europskim stolom koja će se moći pohvaliti iskustvom života u bivšoj federaciji.

Povijest hrvatsko-slovenskih odnosa povijest je sukoba, zluradosti, ljubomore i nadmetanja. Sam početak – 25. lipnja 1991. – kada su Hrvatska i Slovenija zajedno proglasile neovisnost, ujedno je i kraj hrvatsko-slovenskog savezništva. Slovenija nije mogla oprostiti Hrvatskoj što nije zaustavila tenkove što su iz Hrvatske nadirali u Sloveniju, jer je Franjo Tuđman u tom trenutku još vjerovao da može izbjeći rat. Slovenija se brzo osvetila skupo Hrvatskoj naplaćujući oružje koje je JNA ostavila u Sloveniji, iako je o tom oružju ovisio goli opstanak Hrvatske. Sve odonda odnosi Ljubljane i Zagreba imali su svoje uspone i padove, dok se prije tri godine između Hrvatske i EU nije ispriječio slovenski nacionalni egoizam i grabež za hrvatskim teritorijem.

Ne dvojimo, naravno, da je cijela diplomatsko-politička operacija blokade Hrvatske, zbog koje je Slovenija došla na zao glas u Europi, bila potaknuta i namjerom Ljubljane da trenutak najveće ranjivosti Hrvatske iskoristi za rješavanje graničnog prijepora po svojoj volji. No nije li se u pozadini skrivala i snažna želja Slovenije da, na taj način, Hrvatsku što dulje zadrži izvan europskog kluba? Da je o hrvatskom članstvu odlučivala samo Ljubljana, Hrvatska vjerojatno još ne bi zaključila pregovore, no, srećom, Ljubljana je u Bruxellesu ostala usamljena.

I nema u tome ničega neuobičajenoga. Povijest europskog proširenja krcata je takvih primjera.

I »najeuropskije« članice blokiraju druge zemlje zbog raznih razloga, praktičnih i pragmatičnih, političkih ili strateških. Kao što se ne treba iznenaditi, unatoč sadašnjim načelnim obećanjima Zagreba, ni ako sutra Hrvatska ne bude benevolentno promatrala pristupanje Srbije EU, u slučaju da ta zemlja bude i dalje ustrajala da neka važna sporna pitanja zavazda ostanu neriješena.