Već nekoliko tjedana cvjeta ambrozija, što izaziva alergiju, gušenje i suze kod gotovo svakoga petoga građanina. Ta se pošast posljednjih godina jako širi, ponajprije u panonskom dijelu Hrvatske, u slavonskoj žitnici. Iako mjesne vlasti organiziraju masovno košenje tog korova, stvari se ne poboljšavaju, jer taj opći problem ne može se riješiti lokalno.

Širenje ambrozije zapravo je znak zapuštenosti Hrvatske i posljedica dugogodišnjeg zarastanja naše zemlje u korov. Ta neugodna biljka može rasti i na obrađenim njivama, ali pravo njezino carstvo su napuštene oranice, livade i pašnjaci – čega kod nas ima napretek. U posljednja dva desetljeća petina Hrvatske zarasla je u korov.

Vjerovali ili ne, Hrvatska ima 3,2 milijuna hektara poljoprivrednih površina, što iznosi oko 55 posto ukupne površine. Od toga se danas obrađuje samo trećina, oko 1,1 milijun hektara. U doba Jugoslavije, u Hrvatskoj se obrađivalo više od dva milijuna hektara, što znači da je nakon stvaranja samostalne države u korov zaraslo oko milijun hektara obradive površine. U to se može uvjeriti svaki putnik koji promatra krajolik uz naše lijepe autoceste.

Masovno zarastanje Hrvatske u korov počelo je poslije Domovinskog rata, ali razlog za to nisu bila neočišćena minska polja. Krive su ekonomska i monetarna politika, koje su uvele vlade premijera Nikice Valentića i Zlatka Mateše, a nastavile su ih sve sljedeće vlade i guverneri. Zbog politike koja je poticala uvoz, počela je propadati ne samo poljoprivreda, nego i industrija. Nikada nismo imali tako malo zaposlenih kao danas. Hrvatska je zemlja bogata obradivim tlom i vodom, ali njezin narod više ne može sam sebe prehranjivati.

Već godinama slušamo jadikovke da Hrvati moraju uvoziti hranu. U proteklom desetljeću hrvatski je uvoz poljoprivrednih proizvoda svake godine bio 300 do 500 milijuna dolara veći od izvoza. Vlada nas uvjerava da će se stvari popraviti kad uđemo u EU. Zaista, podaci potvrđuju da je deset novih članica EU u posljednjih sedam godina doživjelo procvat poljoprivrede: izvoz hrane povećale su oko pet puta!

To je vjerojatno posljedica politike članica EU, koje poljoprivedne subvencije daju za poticanje proizvodnje, za razliku od Hrvatske u kojoj se oko 3,5 milijarde kuna godišnjih subvencija prosljeđuje poljoprivrednim gospodarstvima – u socijalne svrhe, a ne za proizvodnju. Međutim, Hrvatska je stanje u poljoprivredi mogla popraviti i bez EU.

Srbija je, primjerice, daleko od EU, ali ipak je u poljoprivredi izvela preokret. Do 2005. godine srpski uvoz hrane, poput hrvatskog, bio je veći od izvoza, za nekoliko stotina milijuna dolara godišnje.

Zahvaljujući vladinoj strategiji, od 2006. godine Srbija sve više izvozi i prodaje hranu susjedima i Europi. Već godine 2009. u vanjskotrgovinskoj bilanci poljoprivrednih proizvoda Srbija je dosegnula suficit od 635 milijuna dolara, a prošle godine ga je udvostručila na 1,2 milijarde dolara. Iako i Srbe muči ambrozija, izgledi za njezino širenje u toj zemlji očito se smanjuju.

Trenutak istine sve je bliži, kako se približava i ulazak Hrvatske u EU. Očito je da Hrvatska stoji u mjestu, a druge zemlje gospodarski napreduju brže od nje, neovisno o tome jesu li u Europskoj uniji, ili izvan nje. Za to nam više nisu krivi drugi, nego ponajprije naše vlastite vlade koje zapuštaju hrvatsku poljoprivredu, industriju i gospodarstvo u cjelini. Sada, kad se vidi da Hrvatska iz krize izlazi daleko sporije od većine zemalja, očekuje se zaokret – to više što se bliže i izbori.

No, o životnim pitanjima hrvatskog naroda u ovoj kampanji još se ništa nije čulo. Umjesto toga, slušamo o opasnosti od povratka »crvene« Hrvatske i druge stvari koje nemaju veze s mozgom.