Trebalo bi se bar na trenutak izdignuti iznad propagandističkog, prizemnog i provincijskog natezanja oko datuma i sudionika potpisivanja pristupnog ugovora s Europskom unijom, žarke žudnje predsjednice Vlade Jadranke Kosor da to učini isključivo ona i to onda kada njoj i HDZ-u najviše odgovara.

Pretpostavljeni čarobni učinak tog čina na birače, u koji je u ovom trenutku stanja stvari u zemlji moguće povjerovati jedino krene li se od doživljaja birača kao nezrele djece, toliko je opsjeo vladajuće da su bacili kost razdora i stranačkim obiteljima u Europskom parlamentu. O negativnim učincima tog dijela već pomalo napornog i nimalo inventivnog operetnog rata premijerke s predsjednikom države Ivom Josipovićem na domaću politiku bolje i ne govoriti.

   Kada je u pitanju ulazak Hrvatske u EU, ono važnije krije se u nekoliko prigodnih rečenica koje je jučer na sjednici Vlade izgovorila Jadranka Kosor najavljujući dolazak poljskog premijera Donalda Tuska te finiširanje teksta pristupnog ugovora.

   Preskočit ćemo samohvalu premijerke i Vlade o uspješnoj, zapravo kolosalnoj, deblokadi pregovora sa Slovenijom 2009. godine, jer eto dokumenti koje je WikiLeaks učinio dostupnim sugeriraju kako u tome ima i te kakve zasluge američke državne tajnice Hillary Clinton. Usput, čak i oni koji imaju ograda prema javnom objavljivanju internih diplomatskih depeša, jer bi i diplomatima trebalo ostaviti prostor za »slobodnu razmjenu misli« pošto je ionako najvažnije što će se javno činiti, složit će se da objavom ovakvih dokumenata uvijek ima smisla razotkriti one koji se u politici kite tuđim perjem.

   Drukčije stvari stoje s tvrdnjom da je pristupanje EU oduvijek bio naš strateški cilj. Jedino što je točno jest da je taj cilj bio zapisan u dokumentima Franje Tuđmana (i HDZ-a) još od predizborne kampanje 1990. godine. Bilo je to jedno od glavnih obećanja kojim se željelo parirati antieuropejstvu Miloševićeva režima i njemu bliskih ex-jugoslavenskih struktura. Ali da je to doista bio »strateški cilj« i da se na tome doista radilo »punih 20 godina«, onda Hrvatska ne bi svoj europski vlak počela hvatati tek sredinom 2000. godine. Bila bi naime u Uniji već 2004. godine kada i ostale novoprimljene zemlje srednje i istočne Europe.

   To što je do 1995. godine Hrvatska praktički bila u ratu nije neko opravdanje za gubitak koraka s EU, jer se sve to moglo nadoknaditi od 1995. godine nadalje. A nije upravo zaslugom tadašnjeg političkog vrha, Tuđmana i HDZ-a. Valja dakle te priče o dugoročnim »strateškim ciljevima« ostaviti djeci za laku noć i podsjetiti se da su krivi politički koraci u Tuđmanovo vrijeme otežali i odužili i netom završene pregovore, te da će nas ti kamenčići u cipeli još neko vrijeme žuljati.

   Kao što ćemo, ostanemo li isključivo hranjeni drugorazrednim bajkama o civilizacijskom krugu i »povratku kući«, ulaskom u EU doživjeti gorka razočaranja. Europska kuća jest dijelom priča o civilizacijskom krugu, ali je prije svega nastala kao interesna zajednica europskih država, u kojoj su folklor i kultura garnirunzi a ne glavno jelo. Tko toga nije svjestan i ništa ne bude činio za svoj interes, plesat će kako drugi sviraju.