Što ćemo s Jurom i Zoranom? Hoće li domoljubne udruge sazvati demonstracije pred libijskom ambasadom i zahtijevati da se ta dva hrvatska državljanina puste iz zatvora u Tripoliju? Hoće li se Hrvatski svjetski kongres sjetiti da na velikom »skupu potpore svim haškim uznicima iz BiH i Hrvatske«, što će se 24. rujna održati na trgu Malieveld u Haagu, zatraži pravdu i za ta dva hrvatska plaćenika uhapšena u gradu Zoari? Hoće li ovdašnji preprodavači dežurne teze o »sukobu civilizacija« ostati dosljedni sebi, pa Juru i Zorana svrstati uz bok Dariju Kordiću, Ivici Rajiću i ostalim hrvatskim vitezovima što su, neshvaćeni od gospodara svijeta i njihovih domaćih agentura, robijom platili svoje uspjehe u borbi protiv radikalnog islamizma? Ili će Jura i Zoran biti ekskomunicirani iz nacionalnog mučeničkog korpusa samo zato što su zaglavili na pogrešnoj strani, zato što su oružjem branili jugokomunistički režim Mesićeva prijatelja Moamera al-Gadafija od libijskih NATO-dirigiranih pobunjenika?

Ako netko od čitatelja možda ne zna tko su Jura i Zoran, neka se ne nada da će mu to otkriti naše Ministarstvo vanjskih poslova. Sa Zrinjevca o toj dvojici »pravih pasa rata« – kako ih predstavlja »Večernji list« – neće dobiti nikakvu informaciju osim da nema nikakvih službenih informacija. To smo čuli i prije par dana, nakon što je Mohamad al- Alagi, službeni član službenog libijskog Prijelaznog nacionalnog vijeća zadužen za pravosuđe, službeno izjavio da među pohvatanim i pozatvaranim suradnicima svrgnutoga diktatora ima puno stranaca, a među njima i 17 hrvatskih plaćenika. Iz Jandrokovićeva kabineta je potom stigla »umirujuća vijest« kako je spretna i okretna hrvatska diplomacija od predstavnika libijske diplomatske misije, pozvanih na Zrinjevac, uspjela doznati tek to da oni nemaju nikakvih službenih podataka da je ijedan hrvatski državljanin u Libiji lišen slobode.

Stoga vjerujem da je Gordan Jandroković, blažen u svome brižno uzgajanom neznanju, bio najzatečeniji čovjek u zemlji Hrvatskoj kada je – ako je uopće! – u novinama pročitao priču o Juri i Zoranu za koje Abdulah Abu Kashas, zapovjednik pobunjenika u gradu Zoari, tvrdi da su od Gadafija primali po 4.000 eura mjesečno, a da im je bila obećana i povišica, skupa sa stanovima, automobilima, zlatnim polugama, te ostalim blagom… Hrvatski plaćenici će ostati ne samo bez obećanoga bogatstva, nego – po svemu sudeći – i bez glava. Komandant Abdulah, naime, pretpostavlja da ih čeka smrtna kazna, jer ne vjeruje da će Jura i Zoran pred sudom u Tripoliju dokazati svoju nevinost.

Tako će priču o »psima rata« ubrzo popapati maca, baš kao i sve one propagandističke »izvještaje s terena« što ih većina hrvatskih medija štanca iz svoje mišje perspektive, tek toliko da bi i sebe i podcijenjeno čitateljstvo uvjerila u nužnost i opravdanost baš ovakvog NATO-ova projekta uklanjanja diktatora s kojim su zapadni vlastodršci i naftohlepci koliko do jučer razvijali poslovnu suradnju.

A Juri i Zoranu ostaje da proklinju svoju hudu sudbinu. I da zamišljaju kako bi to bilo da su se uspjeli izvući iz Libije, pa da su sklopili još puno takvih poslova po svijetu, pa da su se s tim nagomilanim iskustvom jednoga dana pojavili u domovini i stavili joj sve svoje vještine na raspolaganje. I da im se u predsmrtnom bunilu priviđa njihov kolor-poster u listu koji ih sada naziva psima rata.