Odvjetnica obitelji talijanskog bračnog para koji je Horvatinčić ljetos raskomadao divljajući gliserom pribavila je iz policije vrlo uznemirujuću informaciju. Tomislav Horvatinčić u posljednjih desetak godina prijavljen je više od 30 puta za kršenje pravila u prometu, uglavnom zbog pretjerane brzine.

Znači, u prosjeku čak tri puta u 12 mjeseci, policajci bi svih ovih godina zaustavljali Horvatinčića ili zbog prebrze vožnje, ili zbog kakvih drugih nedopuštenih bravura za volanom. Ako su ga 30 puta ulovili, onda možemo pretpostaviti koliko puta ga se još moglo i trebalo prijaviti i kazniti da su ga vidjeli što radi. Horvatinčić, uostalom, ima dosje izazivanja udesa na cestama, u kojima je ubio ili ozlijedio više ljudi i bježao s mjesta nesreće. Sada je muža i ženu usmrtio brodom.

Iz toga se, naravno, lako zaključuje da je Horvatinčić nasilnička priroda, neodgovoran karakter, narcisoidni tip koji misli da mu je kruna na glavi i da mu je sve dopušteno. Bit će ga, pretpostavljam, dosta lako osuditi na visoku kaznu kakvu je i zaslužio i javnost će to dočekati s velikim odobravanjem.

Međutim, cijela ta tragična stvar puno je složenija i neusporedivo društveno opasnija nego što je jedna jedina nesreća jer je počinitelj strašnog zločina na moru kod Primoštena imao moćnog jataka. Njegov je jatak i zaštitnik, na žalost, bila država. Ironično je da ona sada sudi Horvatinčiću, a sama nikad neće biti ni optužena, ni osuđena. Iako bi, u nekoj zamišljenoj situaciji idealne pravičnosti, obitelj Horvatinčićevih žrtava trebala moći dobiti i tužbu protiv države, ne samo protiv direktnog ubojice.

Jer, da su država i sustav na Horvatinčića reagirali iole na vrijeme, dvoje talijanskih nautičara danas sigurno ne bi bilo pod zemljom. Koliko se, naime, potencijalno opasnih prijestupa može tolerirati građaninu? Dva, tri? Možda pet? Ali trideset sigurno ne. Osoba koja je 30 puta, i to na sličan način, prekršila zakon sigurno je mnogo ranije morala biti zauvijek drastično spriječena da i dalje izvodi svoja mahnitanja. Onome tko pregazi ljude i utekne, sustav više nikad ne smije izdati papire za upravljanje bilo kojim vozilom.

Kojom se kombinacijom metoda nasilnici trajno udaljuju iz prometa u normalnim zemljama, neka točno kaže struka, ali sigurno je da Horvatinčić odavno više nije smio imati ni vozačku dozvolu za automobil, ni za brod. Kod nas ih je imao obje. To sustav čini krvavim suučesnikom u Horvatinčićevom zločinu. Ali ni tu priči još nije kraj jer ovaj je slučaj samo jedan sitni primjer užasne nedjelotvornosti države i njenih organa, koji se kunu da štite građane i osiguravaju da se provodi pravda.

No kako se doista u Hrvatskoj osigurava pravednost i zakonitost, najbolje znaju žrtve korumpirane administracije, vlasnika tvrtki koji su, metodom konjićevog skoka, u crno zavili skupine i skupine svojih zaposlenika i vjerovnika, budale koje plaćaju porez, a poznaju one kojima su oprošteni milijuni, bespravni graditelji, Miroslav Kutle koji otvara tvrtku u Bosni i tisuće prevaranata kojima ne fali ni dlaka s glave. Država je jatak svom tom kriminalu. Da nije, Horvatinčić i svi ostali bili bi zaustavljeni na vrijeme.