Trebao je to biti tekst pod radnim naslovom “U lovu na bizarne naslove u medijima u zadnjih desetak dana.” I sve je krenulo sjajno. Taman negdje u isto vrijeme kad je objavljeno da je “Puran kandžom ubio umirovljenika” u Prepuštovcu čuveni britanski princ Harry skočio je u bazen na Hvaru mlatarajući rukama i skačući u ritmu muzike očito nesvjestan da netko snima i da će njegova mala indiskrecija biti objavljena svijetu kao prvorazredna senzacija.

Onaj nesretni čovjek iz sela smještenog u blizini Sesveta i Kašine sigurno nikada nije ni sanjao da bi mogao dijeliti novinski papir s veleuvaženim članom britanske kraljevske obitelji. Ne bi nitko na njega ni obraćao pažnju, još manje na tugu njegove obitelji da mu glave nije došao puran, iako je cijela stvar duboko tragična. Ptičurina se nije dala otjerati u kokošinjac, pa se nesretni čovjek sagnuo i uhvatio je, no životinja ga je kandžom duboko poderala po nozi i presjekla mu krvnu žilu. Pokušao je doći do kuće i pozvati pomoć, ali nije uspio. Umro je na kućnom pragu.

Danima nakon toga naslovi su bili prepuni užasne predvidljivosti. Jadranka Kosor je nešto govorila Tadiću i Josipoviću, pa su njih dvojica zajedno pjevali uz tamburaše u Beogradu, pa je Tadić kazao da se s Josipovićem baš i ne bi ljubio, ali bi poljubac uvijek sačuvao za Jadranku, da bi sve to skupa doživjelo klimaks u Tovarniku na 6. sajmu voćnih rakija, likera i pekmeza, te 2. međunarodnoj izložbi bundeva i tikvica odakle je hrvatska premijerka ljutito poručila kako je srpski predsjednik prekoračio granice dobrog ponašanja i zakona, jer su u Hrvatskoj nedopuštene takve seksističke izjave po slovu dva zakona, koje  je premijerka osobno pisala očito predosjećajući da bi jednog dana mogla biti napastvovana od prvog Srbina u regiji.

Cijela saga iz ove rečenice trajala je danima i rasplitala se u prvih pet ili deset minuta središnjeg dnevnika na ovoj ili onoj televiziji.  

A onda je daleko od dubokoumnosti visoke unutarnje i vanjske politike objavljeno kako će uskoro u prodaji biti iPhone za sirotinju. Bio je to sjajan naslov za privući ljude. Netko informatički polupismen kao i autor ovog teksta dao bi se navući i pomisliti kako će sad opet svi nagrnuti u redove od najranije zore da dobiju svoj primjerak iPhonea. Tako je bilo i prvi put, ljudi su satima čekali u redu da vide to čudo tehnike i plate simboličnih 7 tisuća kunica, daleko više nego drugdje u svijetu.

Sad bi gužva trebala biti još i veća, jer sirotinje ima toliko da je ne možeš ni pobrojati. Još ako postoje specijalne aplikacije za ciljanu potrošačku skupinu. Recimo interaktivni popis pučkih kuhinja na svih sedam kontinenata ili satelitska navigacija “Google trash” koja vas direktno vodi do prve slobodne baje i kontinuirano ažurira informacije o tome kada su je smetlari zadnji put praznili. Proizvod bi se sirotinji mogao pokazati višestruko koristan. I Apple bi ponudio svoj ultimativni marketinški hit, završni čin genijalnosti Steve Jobsa netom prije njegova odlaska s čela sveprisutne globalne korporacije. 

No, stvarnost je ispala druga. iPhone za sirotinju ima duplo manje memorije od iPhonea za bogataše. I to je jedina razlika. Valjda zato što gladan čovjek ne može misliti ni pamtiti koliko onaj s punim želucem. Prve informacije govore da cijena u SAD-u iznosi oko 1.000 kuna prevedeno u hrvatsku valutu iz čega bi se zločesto moglo zaključiti kako američkoj sirotinji nije ni tako loše kao kolegama u Hrvatskoj.

Onda je i priča o pijanom princu u bazenu dobila neočekivani nastavak. Ispalo je da on uopće nije budala kao što se činilo, već čisti genijalac, jer je za hrvatski turizam učinio više od ministra Bajsa, turističke zajednice, hotelijera i ostalih. Televizije javljaju da su njegovi pothvati iz hvarskog bazena odmah završili na naslovnicama britanskih tabloida, gdje oglasni prostor košta više nego što je Hrvatska potrošila u promidžbi ljepota vlastite obale, otoka i mora u cijeloj prošlogodišnjoj kampanji.

Čudesno. Ispada da je Ministarstvo turizma sav proračun trebalo dati engleskom princu u ruke. Nek čovjek pije do mile volje, nek vozika manekenke po jahtama, ludira se i pušta vlastite filmiće u opticaj. Danas na Hvaru, sutra u Dubrovniku, Splitu, Zadru…

A kad stigne u Rijeku bilo bi lijepo da izvede neku specijalnu vratolomiju, jer ovdje turizmu ipak treba malo veći poguranac. Nije sigurno može li Harry stalno biti pijan, ali bi kao aristokrat u najboljim godinama trebao odgovoriti izazovu kontroliranog mamurluka. Taman da mu se digne želudac na Korzu, pa da izdrži još koju stotinu metara i povrati među ciple u Mrtvom kanalu pružajući tako najbolji mogući doprinos razvoju urbanog riječkog turizma.

Bio bi to kapitalac u lovu na bizarne naslove. “Princ Harry povratio u Mrtvi kanal”. I sjajan dokaz da informacija prečesto nalikuje robi na rasprodaji.

Trgovini u kojoj se nudi svašta, pa je i istina relativan, rastezljiv ili prigodno friziran proizvod. Kad je čovjek anoniman mora ga ubiti puran da dođe na naslovnicu. Kad je princ dovoljno je da se napije i radi gluposti.

Nije lako ni izrugivati se bizarnostima, pogotovo ako se slučajno bavite novinarstvom. Nikad ne znate gdje vreba vlastiti odraz u ogledalu.