Punih 30 godina Hrvatska je u sklopu SFRJ baštinila status jednog od osnivača i najutjecajnijih sudionika Pokreta nesvrstanih, pa je čak i jedan njezin političar, rodom iz Kumrovca, bio – od 1961. do 1964. – prvi glavni tajnik tog međunarodnog udruženja. Pokret nesvrstanih – koji danas slavi svoju 50. godišnjicu u Beogradu, gdje je početkom rujna 1961. održao Prvu konferenciju – kroz politiku se miroljubive koegzistencije suprotstavljao svim vrstama kolonijalizma, a osobito ratnim krizama, proizašlim u okviru Hladnog rata između imperijalne Amerike, s osloncem na NATO-pakt, i imperijalnog SSSR-a, s osloncem na Varšavski pakt. A onda je – nakon pada Berlinskog zida (1989.) i državnog osamostaljenja iz raspale SFRJ – Republika Hrvatska, voljom prvog demokratski izabranog predsjednika, Franje Tuđmana (bez rasprave u Saboru ili referenduma), odlučila status članice u tom pokretu zamijeniti statusom promatrača, te se što prije svrstati u NATO-pakt.

Današnja, svrstana Hrvatska, zbog toga je unazad desetak godina pretrpjela niz značajnih kolateralnih šteta, proizašlih iz američko-britanskih udara na niz značajnih članica Pokreta nesvrstanih, ali se ni zbog jedne dosad nije nikom žalila, iako je gospodarska depresija u kojoj se nalazi dijelom rezultat i gubitka poslova, potraživanja ili imovine u širem krugu nesvrstanih, od Iraka i Irana, do Sirije, Nigerije i Libije. Politika nesvrstanosti, za SFRJ, pa i za ondašnje kompanije iz Hrvatske (od Rade Končara, Đure Đakovića, Hidroelektre, Torpeda, Brodosplita, Jugomontaže, Geotehnike, Ine, Plive, Gavrilovića i niza velikih, u međuvremenu nestalih adresa) nije bila politička magla, nego čvrst temelj za sklapanje povoljnih poslova, od uvoza nafte po nižim cijenama (u doba naftnih šokova) te izvoza oružja po višim cijenama, do gradnje velikih infrastrukturnih i vojnih objekata širom sjeverne Afrike i Srednjeg istoka. Ali, hrvatska je politička vrhuška danas zadovoljna velikim koristima od svrstavanja zemlje u NATO, iako još nitko ne zna kolike su i na kojim sve novim velikim poslovima.

Zbog tih navodno velikih ekonomskih koristi od svrstavanja uz imperijalni Zapad i njegov globalizirani kapital, hrvatska vlast ne razmatra čak ni etičku stranu sudjelovanja svojih vojnika u američkoj agresiji u Afganistanu, a već je spremna dati sve što NATO zatraži i za zapadno preuzimanja libijske nafte. Ta kolonijalistička lojalnost ide toliko daleko, da Hrvatska izražava sućut u slučajevima pogibije nekolicine američkih vojnika u Afganistanu ili u Iraku, ali ne i u slučajevima pogibija na stotina civila, žrtava američke vojne intervencije u tim zemljama. Kad su sovjetske trupe napale Afganistan, davne 1979., tada je Titova Jugoslavija prva osudila sovjetsku intervenciju, ali kad je Amerika, prije deset godina, napala isti Afganistan, Hrvatska se svrstala u »antiterorističku koaliciju«, kao i u slučaju američke okupacije Iraka.

No, biti nesvrstan danas je znatno teže nego što je bilo prije 50 godina. Ne samo što od te politike više nema izraženije koristi ni za koga, nego imperijalna Amerika svojim ratnim strojem beskrupulozno melje članicu po članicu Pokreta. Zato što Pokret nesvrstanih nikad nije igrao na zajedničku ratnu kartu, nego je zagovarao miroljubivu koegzistenciju i djelovanje kroz UN, gdje su i danas dvije trećine članica nesvrstane (osuđujući i bezumni napad, izveden uz američku potporu, Saddamova Iraka na Homeinijev Iran), pred imperijalnim je američkim naletima unazad 20 godina izgubio gotovo sve igre. Čak i ono što je bilo prva i najveća pobjeda Pokreta nesvrstanih – stvaranje OPEC-a (kartela izvoznica nafte), u zadnje se vrijeme pretvorilo u niz paklenih sudbina: naftonosni Irak i Libija su rastrojeni, a nafta im oteta, dok se većina ostalih članica OPEC-a trese pod američkim sigurnosnim kišobranom ili novim ratnim prijetnjama. Podsjećajući da je Pokret nesvrstanih bio dobra alternativa Hladnom ratu, ekonomist Samir Amin ističe da se sada stvara ‘drugi val’ nesvrstanih. »Nesvrstanost danas je nesvrstanost u odnosu na globalizaciju«. Jer, »kapitalizam, koji je uvijek bio imperijalistički, ponovno produbljuje nejednakosti, što nije prihvatljivo za građane Afrike, Azije i Latinske Amerike, gdje živi 85 posto svjetskog stanovništva«.