Guvenera Hrvatske narodne banke Željka Rohatinskog se u zadnje vrijeme spominje u raznim kombinacijama s ovim i onim političkim opcijama, kao lidera ili pak ministra u raznim vladama, no on je političke ambicije sve donedavno odlučno nijekao, ističući uvijek kako je njegov cilj završiti drugi mandat na čelu HNB-a i potom se povući u privatne vode. Iako jedno vrijeme slavljen kao spasitelj domaće ekonomije, njegova se monetarna politika sve češće nalazi na meti mnogobrojnih kritičara. Prošli su pak tjedan objavljeni detalji o prodaji tvrtke u vlasništvu guvernerove supruge Agrokoru. Na pitanje novinara, misli li se zbog toga povući s pozicije guvernera, Rohatinski to odbacuje i kaže da za to nema razloga. Što se pak političkog angažmana tiče, Rohatinski se naglo predomišlja i izjavljuje da su sve opcije moguće, čime je dakle moguća i opcija da se kandidira na predstojećim izborima.

Što se tiče prirode monetarne politike, budući da se u Hrvatskoj u razvojnom smislu već dulje vrijeme ništa ne dešava tamo gdje bi prvenstveno trebalo, odnosno čekaju se izbori pa nema nikakvih reformi ni pomaka na fiskalnom planu, onda se u općem beznađu počelo sve više prekapati po sporednim kolosjecima odgovornosti za postojeću ekonomsku situaciju, a tu ulazi i monetarna politika kao nužan, ali ne i dovoljan uvjet razvoja. Monetarna politika je tek komponenta ekonomske politike, ona mora biti komplementarna s ostalim politikama, ali ih ne može nadomiještati. Pokazuje to i slučaj eurozone gdje zajednička monetarna politika ne pomaže ako nema zajedničke i jasne fiskalne i razvojne politike. Ako dakle nema proizvoda, teško da će nas tečaj izvući iz ekonomskog gliba, ili barem ne kao ključna komponenta konkurentnosti, osim cjenovne, gdje će opet biti nemoćan ako je država troma i skupa pa porezi podižu cijenu, da bi je tečaj potom umjetno snižavao.

Takva politika ne bi imala ekonomsku opravdanost, odnosno smisla bi imalo samo kada bi obje strane odlučile djelovati u istom pravcu, a za što nema volje već godinama. Rohatinskom se iz raznih krugova spočitava i valutna klauzula, no ona je izazvana valutom štednje, a to je euro. Kako nam je eurozona sve dalje, tako se i taj put trasiranja prema njoj, a bez »plana B«, čini sve besmislenijim, pa čak i MMF sugerira da više počnemo cijeniti domaću valutu. To je zapravo možda i jedan od preduvjeta za izlaz iz krize, no kod nas je unaprijed odbačen jer se zdravo za gotovo uzima da će građani, kakva god ekonomska politika bila, uvijek štedjeti u eurima jer imaju loša iskustva s domaćom valutom i slično, što je onda i alibi da se ništa ne čini da se eventualno povjerenje u kunu počne graditi. No, nikad nije kasno, i iako se čini da monetarna politika sada također tavori u nekom glibu, ovo bi mogao biti izazov za postojećeg ili nekog budućeg guvernera.

Sve da Rohatinski i uđe u politiku pitanje je što kao političar ima za ponuditi i koji su uopće njegovi stavovi van monetarnih: jesu li oni više lijevi, više desni, jesu li manje socijalni, a više neoliberalni, ili naprosto tehnokratsko-stručni i u zadanim okolnostima razumni? Obzirom na njegove dosadašnje istupe, Rohatinski bi i kao politički kandidat trebao zagovarati poteze koje je svo vrijeme sugerirao vladi, a to je smanjenje javne potrošnje, preusmjeravanje izdataka iz potrošnje u razvoj, discipliniranje javnih financija, rigidnija politika plaća, no to nisu obećanja koja donose političke poene.

Teško da će Rohatinski zapravo izaći na izbore. Ovim zadnjim manevrom kao da samo želi pokazati da ne samo da neće odstupiti s pozicije guvernera, već da je spreman ići i dalje, te zaigrati i na političkom terenu. No, funkcija guvernera je preozbiljna da bi se iz nje kalkuliralo političkim ambicijama. Ima na monetarnom planu još puno posla kojeg treba ozbiljno i predano raditi, a najgore bi bilo da se HNB počne percipirati kao nečiji izborni stožer.