U Splitu ništa novo. Sve same stare vatre… Neznani piroman je po treći put u mjesec dana pokušao zapaliti Marjan. Vatrogasci su srećom brzo i efikasno odradili svoj posao i još se samo čeka da gradska vlast odradi svoj: da ponovi optužbu kako marjansku šumu pale oni koji žele naškoditi gradoposjedniku Željku Kerumu.

Na Brdima je planuo i fiat punto zagrebačkih registracija u vlasništvu »fetive naše a njihove« koja naivno misli da se može predstavljati kao »zagrebačka Splićanka«. I čiji je izgoreni tutač već postao dio splitske urbane mitologije koja s ponosom bilježi svaku uspješnu akciju protiv automobila s neprijateljskim oznakama: od bacanja taunusa s BG-tablicama u more prije 40 godina, preko ubacivanja zapaljene bengalke u hyundai pun purgera u Dugopolju 2003. godine… A zabilježit će, doći će dan, i palež dušmanskog smart-karavana čiji vlasnik ni westendorpovskom registracijom AE-937-E neće sakriti da je u Split zabasao iz administrativnog centra Republike Dalmacije, jebamupasčunku zadarsku i metropolitansku, i njemu i onom diktatoru Kalmeti koji ništa živo ne radi osim što se svako malo sastaje s onim hrvatskim satrapom Bandićem, na janjetini i kapulici, na štruklama i purici s mlincima, na Grdoviću i Zagrebačkim solistima…

U Splitu, da se vratimo u današnjicu, sve užgano. U glavama se užare gradele i moždani zacvrče kao ispremiješano meso čim netko spomene ključna pitanja identiteta: dijalekt na koji treba sinkronizirati izjave Joea Šimunića ili boju dresa u kojemu bi bilo društveno poželjno da našu dicu zatupljuje Papa Bened… pardon, Papa Štrumpf. Još kad se na taj žar dolije ulje iz »Ruže vjetrova«, pa RTL-ova sapunica umjesto općenarodne zabave proizvede zapjenjene diskusije o Splićanima i Vlajima, odgovorni ljudi iz medija shvate kako je kucnuo čas da se istim sredstvima gase požari i zaustavljaju poplave, pa potraže nekoga tko će ponuditi apaurinsku misao za smirivanje nerava i spuštanje tenzija.

Pronađu onda mudrace koji tvrde da nikakvoga antagonizma između Splićana i Vlaja ili hrvatskoga juga i hrvatskoga sjevera zapravo nema niti ga je ikada bilo, kako je sve to podvala onih trećih, koji nit’ su s Gripa niti su sa Svilaje, nit’ su iz Zagorja niti su iz Ogorja. Pa nam tako povjesničar Andro Krstulović Opara objašnjava kako je »antagonizam takozvanih fetivih i takozvanih vlaja izmišljotina talijanaša iz 19. stoljeća, koji su shvatili da brojčana nadmoć ‘vlaške’ Dalmacije, ali i splitskih težaka narodnjaka, ugrožava njihove interese«.

Ili nas Željko Kerum počasti mislima koje su mu valjda nakvasale dok je neku večer u Dubrovniku među beogradskim filharmoničarima uzalud tražio harmonikaša, da mu zalijepi sto eura i da nakon onog davljenja Brahmsom i Engelsom naruči neku ljudsku, narodnu pismu… Evo tih misli: »Postoje ljudi koji rade na razdoru između Splita i Zagreba. Postoje ljudi koji nikad neće shvatit da oni žive u hrvatskoj državi… U većini slučajeva, kad se radi razdor i podjela među hrvatskim narodom, to rade ne-Hrvati i ljudi koji ne vole Hrvatsku. O tome se radi, nema tu sjevera i juga…«

Budući da nam je tajnu hrvatskih antagonizama objasnio upravo onaj tko se na vlasti u Splitu održava poštapalicom o »Zagrebu koji ne želi dopustiti Splićanima da vladaju Splitom«, ostaje još samo da se zapitamo: Ko nas, bre, zavadi? Ne-Hrvati ili nu-Hrvati?

I da se svakom takvom piromanu popišamo na bengalku.