Još prošlog petka se kočoperila po dugoselskom Centru za obuku vodiča i službenih pasa, mijaučući kako su »zauvijek prošla vremena kada su hrvatski narod i hrvatski premijeri odlazili u Beograd pitati za savjet, molbu za dopuštenje da čine ovo ili ono ili da dobiju zabranu da čine ovo ili ono«. Okupljeni labradori i ovčari su bili pod brnjicama, a dvonožna publika pod vojničkom stegom, pa se nitko nije nasmijao toj verbalnoj sklepotini, niti je itko podigao šapu ili ruku s molbom da mu gospođa Jadranka Kosor objasni kada je to čitav hrvatski narod odlazio u Beograd po bilo što ili da navede barem jednog hrvatskog premijera koji je tamo iskao dopuštenja ili zabrane, pa bio to Mesić, Manolić, Gregurić, Šarinić, Valentić, Mateša, Račan ili Sanader. Svima je valjda bilo jasno samo to da aktualna hrvatska premijerka nikada neće ići u Beograd i da na njezinom kostimu nikada neće biti okačen broš sa dvije šljive ranke, pa makar je Barroso držao dok joj ga Angela Merkel bude pokušavala staviti.

A onda, evo, već je ovoga utorka, na Međunarodni dan nestalih osoba, Jadranka Kosor od svega nestalog na ovome svijetu pronašla samo taj iščezli i izbrisani grad, kazavši u Petrinji kako je »glavni ključ koji otvara vrata za rješenje pitanja zatočenih i nestalih« – u Beogradu. »Vlada će učiniti sve da se rasvijetli sudbina 999 nestalih osoba«, obećavala je premijerka njihovim obiteljima, ne otkrivajući spada li u to obećano »sve« i odlazak po glavni ključ tamo gdje ona tvrdi da se nalazi. I nadajući se kako nitko neće ni pomisliti da se kakav sporedni ili pomoćni ključić možda krije i negdje izvan Beograda, negdje u njezinim ladicama naprimjer. I misleći kako se nitko neće sjetiti da u zemlji Hrvatskoj još uvijek nije razjašnjena ne samo sudbina 999 nestalih koje je spomenula Jadranka Kosor, nego i još 805 osoba koje je hrvatska premijerka iz samo njoj znanih razloga prešutjela.

Te su 1804 osobe tek dio od oko 13.800 ljudi čija se imena i danas, 12 godina nakon okončanja posljednjeg rata na prostorima bivše Jugoslavije, nalaze na listama nestalih, pa bi bilo krajnje vrijeme da se prestane licitirati sa svim tim sudbinama. I da sve vlade u tzv. regiji najzad povade svoje ključeve umjesto što se – u prigodama kada se protokolarno sjećaju samo »svojih« nestalih, a za koje ih zapravo boli briga koliko i za one »tuđe« – međusobno optužuju za držanje istine pod lokotom. Ili da tu ljudsku dužnost pronalaženja nestalih prepuste nekome tko će je obavljati bez fige u džepu i bez nacionalnih ključeva skrivenih ispod otirača za nečistu savjest.

Jadranku Kosor je, naravno, izlišno pitati bi li dopustila da na to njezino leno za prolijevanje suza, uzgoj fraza i branje glasova uđe npr. REKOM čiji inicijatori pokazuju ozbiljne namjere da otkrivanju istine o nestalim osobama pristupe efikasnije od vladajućih garnitura. Gospođa premijerka je u Petrinji kazala kako »knjiga traženja na žalost još uvijek nije zatvorena« te kako »to mora biti zadaća svih hrvatskih vlada«, i time je zapravo razotkrila svoju, i ne samo svoju, dugoročnu strategiju.

Koliko se tih »svih hrvatskih vlada« mora izredati dok se ta »knjiga traženja« zatvori? I hoće li se svaka od njih, poput ove Kosoričine, koristiti tom knjigom kao priručnim štivom za održavanje na vlasti? I hoće li se svojski potruditi da im nikada ne ponestane nestalih?