Reklo bi se, bila je to jedna sasvim obična i normalna večer jednog sasvim običnog i normalnog ljetnog dana, naravno ukoliko se odlazak na stadione zbog hrvatskog nogometa može zvati normalnim.

Dakle, ukoliko vjerujemo da mazohističko hodočašćenje na spektakl zvan Hrvatska nogometna liga ima ikakvih dodira s normalnim ljudskim ponašanjem, bio je to običan odlazak na utakmicu. A na nogomet mahom idu momci. Oni u najboljim godinama. Oni kojima žene odavno ne uvjetuju ničim taj nedjeljni ‘gušt’ svjesne da su zapravo samo one profitirale. Jer, dok on urla i psuje izbacujuć tako iz njedara nakupljeni stres, one su dobile zaslužena dva, tri sata samo za sebe.

No, nije ovo priča o muško-ženskim odnosima. Nogomet ionako odavno s tim nema veze, izuzmemo li potrebu navijačku da s tribina glasno poruči “pičkicama” da konačno odigraju nešto, makar što.

Ovo je priča o tome kako su muškarci u najboljim godinama – oni u kasnim tridesetima i ranim četrdesetima pred kojima je karijera odnosno bitka za opstanak i oni koji već sada daju kunu starcima ne bi li preživjeli ako već od jedva živih staraca ne uzimaju koju kunu – sjeli nakon utakmice koji je njihov voljeni klub dobio, pa nakon šture analize udarili pričati o – ulasku Hrvatske u EU! E! Ni žene, ni piće, ni golovi, već treba li nama u EU, ili ne treba!

A povod samo takav. Baš slikovit. Elem, da bi se ušlo na stadion valja kupiti ulaznicu. Da bi se kupila ulaznica valja stati u red pred blagajnom. A da bi vam blagajnik dao kartu valja vam izbrojati štogod kuna. Samo, ne gajite iluziju vi koji u ruci nemate sitno i nemate točno onoliko kuna koliko karta košta. Jer, ako krupnom momku s druge strane barikade u ruke tutnete sto, ili dvjesto kuna, on će vas brutalno poslati da prošetate malo i usitnite taj novac. On, naime, sitnog nema. Njega su, naime, poslali u kućicu s macom karata, ali bez ijedne kune sitna. On je tu da mu date točan iznos, ili ništa od karte. I to je tako i nikako drugačije!  

– Jebo vas ovakav klub – viče snervan otac malodobnog djeteta, dok dvoji hoće li momčiću uopće priuštiti veselje od utakmice, ili će najdraži klub poslati do đavola.  

A onda ipak usitnjava lovu i kupuje ulaznicu. Pa odlazi do ulaza S, jer na karti lijepo piše da mu je tu ući. No, tu je gužva. Pa mu kolege sugeriraju da preskoči gužvu i uđe na ulaz R. Mislim, što škodi.

– Ali piše S – veli naivac.

– Ma, daj ne budali – vele drugari.

I svi uđoše na ulaz R s kartom na kojoj piše S pa čak i onaj među njima koji nije imao karte za istočnu tribinu već za onu preko puta, zapadnu. Začudo, ili ne, dečki na ulazu, oni koji kidaju karte, nisu u svemu tome našli ništa sporno.

– I mi bi ovako u Europu – reče netko na pivi nakon utakmice.

Ono što je nakon te tvrdnje uslijedilo valjalo je snimiti makar na diktafon pa odaslati ministru Jandrokoviću tek da vidi koliko mu je kampanja koja ukazuje na potrebitost hrvatskog ulaska u EU jadna i kukavna.

Onaj koji je kontra ulaska radi u vulkanizerskoj radnji. Diže se ranim jutrom, liježe kasno navečer. Radi k’o konj, ali ima mira, ima svoj dinar, ima kontakte, ima mogućnost da kad zagusti riješi štogod mimo propisa koji su, ima tu pravo, ionako nikakvi. Dođe li EU ode sav taj mali, uređeni svijet do đavola.

Da je uređen zna on i zato što mu svako malo stranci navrate, omirišu fetu njegova pršuta, pa čeznutljivo vele – blago vama Hrvatima. Ući u EU znači dati sve što imamo u ruke strancu, a on to neće. Neće da mu se, kako reče slikovito, ubire porez na stabla masline neovisno od toga je li mu maslina te godine rodila ili nije. Neće stranca za gazdu, veli, k’o da mu je Thompson mentor. Neće da je Hrvatska Grčka makar ne dvoji da je i ovako na korak od grčke idile.  

Onaj koji je za ulazak, ako ništa u ime dobrobiti svekolikog podmlatka našeg, radi u metropoli, a ljetuje kod kuće. Tvrtka mu je u rukama privatnika. Plaća mu je uredna makar se stalno čini da će sve otići do đavola. Straha da će sve uzeti stranci nema, ionako su sve pokupovali. Straha da nas domaća politička garnitura vodi ravno u propast isto nema. Taj strah je odavna postao sastavni dio njegova života, njegova bića. Na njega se navikao, k’o na onaj grč u želucu kad ide na objed punici.

Stranac će bar donijeti reda, krunska je njegova teza. A sve da se EU sutra i raspadne oni koji budu unutra među sobom će makar kakvu ostavštinu dijeliti, dok će oni koji su vani ostati na repu svega kako smo na repu i sada. Pritom ističe kako ga savršeno boli neka stvar tko će ga uvesti u EU. Bitno da se tamo uđe. Onda nam možda bude i bolje. Ovako nam bolje biti ne može.  

A onaj koji bi pomirio i jedne i druge suvislo veli kako bi bio red da nam netko objasni sve, ama baš sve i ono što nas vodi ka EU i ono što nas od nje odbija. Odnosno, pravila su javna, na nekakvim internetskim stranicama objavljena i bilo bi pošteno da ih svatko od nas barem pročita prije nego na prečac odluči išta.

I u pravu je. Samo, što ćeš čitat’ kad ne piše u pravilima, garant ne piše ništa, o blagajniku nogometnog kluba kojem ne daju sitno prije nego krene prodavati karte, baš kao što ništa ne piše o tome mogu li Hrvati ulaskom zadržati makar svoj dobar običaj da na sportske priredbe ulaze na ulaz R makar na karti pisalo da im je ući na S. Zato je priča o EU na koncu i opet skrenula ka rakiji i rakijarnici, genijalnom objektu i poduzetničkoj ideji od niti deset kvadrata i tridesetak vrsta rakija koja ne ovisi o nikakvim državnim aranžmanima već samo o neuništivoj navadi da se rakija pije.

Na putu do rakijarnice mali grad na obali živio je turizam. Kolone ljudstva prolazile su kraj starije gospođe koja je sjedila na sjajnom pločniku, glave zgurene među koljena. A na koljenima i karton na kojem piše “gladna sam”. Deset kuna za čašicu rakije nije se činilo puno. Jednom, dva put, tri put. Koliko treba. Jer, kako reče jedan od momaka, sve je ovo samo scenografija.

– Dođi ti nama zimi!   

Za to vrijeme Jadranka Kosor je pila kavicu na cruiseru usidrenom kraj Dubrovnika, predsjednik slušao beogradsku filharmoniju baš na rođendan, a država se tresla ne znajući kome će se Joe Šimunić prikloniti, Mamiću ili Malešu.