Ministarstvo obrane je uredno najavilo da će »u povodu 20. obljetnice osnutka Vojne policije, predsjednica Vlade Republike Hrvatske Jadranka Kosor posjetiti Obučni centar vodiča i službenih pasa ‘Satnik Krešimir Ivošević’ u Dugom Selu, Domobranska b.b.« i ljubazno pozvalo »zainteresirane predstavnike medija da poprate navedeni događaj«. Predstavnici medija su se ljubazno odazvali i događaj popratili. Netko tako što je bilježio izjave Jadranke Kosor, a netko pak tako što je kroz objektiv hvatao premijerku koja je za tu prigodu navukla maskirnu jaknu i medenim glasom tepala službenim psima:

– Joj, kak si ti slatki pesek… Hajde pokaži teti šta su te stričeki naučili… Ma bravo, srčeko, bravo… A kak se ti, dušica, zoveš? Sigurno Floki?… Nisi Floki nego Koki… Jel to zato što otkrivaš kokain ili zato što jurcaš za kokicama?… Ne lajati, mucica, ne lajati… Teta se samo šalila… Ne voliš da te se zove mucicom?… Pa jasno, ti si pravi cucek, cucika, al si slatki ko mucica… Ma slatkišu jedan…

Dodatnu draž ovom medijski popraćenom događaju dalo je i to što je na mnogim snimkama – uz premijerku, njezinu pratnju i domaćine, te posebnim vještinama obučene labradore, njemačke, belgijske i nizozemske ovčare – uočen i nekadašnji zapovjednik Vojne policije, umirovljeni general Mate Laušić:

– Joj, Mate, i ti si tu… Ma bravo, dušica, bravo… Čujem da si, dok sam ja bila na Kosovu, održao lijepi govor. I da si oduševio onog Josipovića. Jel to i ti ideš s crvenima u kampanju?

– Ma neeeee… Samo sam dečkima na proslavi kazao da sam jako ponosan na njih, ali da je bilo nekih koji su obeščastili naše postrojbe, našu Vojnu policiju.

– A dečki… Nisu te rastrgali?

– Ma kakvi. Znaju oni da ja to kužim. To sam im i reko: da nije smišljeno ni cjepivo protiv raka, pa tako ni cjepivo protiv ulaska u crvenu zonu.

– Da, prenijeli su mi to, al nisam skužila… Pa ne idu dečki valjda k Milanoviću?

– Ma neeeee… To se tako kaže kad ti se nešto otkači u glavi, pa ne odgovaraš za svoje postupke. I onda ukaljaš odoru koju s ponosom nosiš.

Nitko od pozvanih pripadnika medija nije zabilježio trenutak u kojem se iznenada i mimo protokola podigao silan vjetar, te razdragane uzvanike odnio tristotinjak kilometara jugoistočno i 19 godina unatrag…

– Joj, kak si ti slatki pesek i kak ti je super ta kućica… Hajde pokaži teti šta su te stričeki naučili…

– Vau, vau, vau! Av, av, av!

– Samo to?… Hajde, srčeko, nemaš valjda tremicu?

– Vijeeepaaa naaafaaa domovinooooo…

– Ma bravo, pametni peso, ti i pjevaš… A gdje si to išao na solfeđo?

– Tu, u Lovi.

– Supač, cucika, nemaš sve zubiće, al imaš sluha… A kak se ti, dušica, zoveš? Sigurno Floki?

– Đovđe… Đovđe Katić.

– Hm, Đorđe, neobično ime za peseka… A jesi i ti vodič?

– Jefam… Kad me fpoje na induktov…

– Ma bravo, cucika, bravo… Mate, daj mi kaži: zašto je on tak zmazani? Jel to prava krv?

– Pa to je ono što ja govorim o ulasku u crvenu zonu… Ne možeš ga ni nogom piknuti, a da ne ukaljaš odoru.