Paradira ovih dana po hrvatskim novinama jedan strani obavještajac. Da, baš tako – strani obavještajac. Ili – ako vam tako ljepše zvuči – strani špijun.

   Ne vjerujete? Mislite da sam fasovao sunčanicu? Ili da je i mene uhvatilo ono domoljubno ludilo koje se manifestira otkrivanjem stranih špijuna gdje god da baciš pogled?

   A ja, evo, sjedim u hladu – ako se danas išta može nazvati hladom – i bacam pogled na novine. I razmišljam kako je život ponekad jednostavan. I kako ti za razotkrivanje stranoga špijuna ne treba ni POA ni SOA ni UNS ni UDB-a, ni Turek ni Mirek, i nijedna bivša, sadašnja, a ni buduća Karamarkova firma. Ne trebaju ti ni danonoćna uhođenja, ni mutne snimke, uslikane mobitelom iz kontejnera pred zagrebačkim kafićem, na kojima se nazire poznati hrvatski novinar kodnog imena Mexico 369 u društvu operativca jedne inozemne obavještajne službe. Ne trebaš otvarati WikiLeaks da otkriješ o kojoj se špijunskoj operaciji radi. Ne moraš kupiti kutiju čokoladnih pahuljica klincu iz susjedstva koji uhakira bilo koju tajnu službu dok si rek’o »Tetris!« i izlista ti sve top-secret podatke o špijunu koji te zanima… Samo otvoriš novine i – hop, evo ga! Špijun-kapitalac!

   Gleda te taj strani obavještajac iz hrvatskih novina i uljudno ti se predstavlja. Imenom, prezimenom, zanimanjem. Zove se, kaže, Ivan Šarac, podrijetlom je Hrvat iz okolice Duvna, ali gdje god ga je Služba slala – od Vijetnama do Afganistana – išao je »kao američki časnik koji zastupa američku vojsku i svoj američki narod«. Za svoje predano službovanje nagrađen je mjestom u Kući slavnih američkih obavještajaca i zasluženom mirovinom.

   Upućeni kažu da obavještajci nikad ne miruju, pa tako Bogu dane ne krade ni ovaj duvanjski Amerikanac. Evo ga u starom kraju i u novim brojevima hrvatskih novina iz kojih nam poručuje: »Sami ste krivi što nevini Gotovina leži u zatvoru!« Uvrijeđen je američki obavještajni veteran što ga mlađahni američki odvjetnik generala Ante Gotovine nije pozvao da svjedoči u Haagu, premda je Šarac za taj svoj nerealizirani izlazak pred Tribunal ishodio dopuštenje Pentagona, pa sad – refleksom prefriganog profesionalca – prvostupanjski rezultat tih nesuglasica između američkih službenika vješto podmeće Hrvatima, da se stide i da ih grize krivica. I da se svi, koliko ih ima, natiskaju u Hall of Shame i kleče na kukuruzu.

   Vidi stari špijunski lisac u kakvom se kokošinjcu našao, pa pred zatečenu perad istresa zrnje iz svojih džepova s dvostrukim dnom. I onda Hrvatima, vazda gladnim doušničkih mrvica, uvaljuje priču o svom susretu s Ivom Sanaderom, u Belgiji 2004. godine, kada ga je tadašnji hrvatski premijer »na njegovo veliko i neugodno iznenađenje pitao zna li gdje je Gotovina«. Za otkucavanje Sanadera potrebno mu je samo malo potkazivačke rutine: »Valjda je očekivao da mu potvrdimo i kažemo gdje je pa da ga on uhiti i o tomu slavodobitno obavijesti Haaški sud. Valjda se plašio da mu slavu ne preotme Stjepan Mesić!«

   I onda taj američki službenik – vidjevši da mu je ovdje kao stranom špijunu dopušteno ama baš sve – poziva samostalnu i suverenu Hrvatsku da svoga bivšeg predsjednika izvede pred sud zato što je »državne tajne predavao Haagu«! Jer Mesić je valjda – da je bio pravi patriot – te državne tajne trebao predati Pentagonu. I postupiti kako se to već radi s povjerljivim dokumentima: pola pišeš, pola Šarcu daješ.