U pozi bana Jelačića, održao je žestoki antikomunistički intoniran govor u kojemu je glavni lik bio Tomislav Karamarko. Tako su slušatelji dobili priliku opširno se upoznati s mišljenjima, uvjerenjima i historijskim naukom Tomislava Karamarka u sklopu čega im je Tomislav Karamarko potanko objasnio zašto će se Tomislav Karamarko uvrijediti »ako mu netko kaže da je antifašist«. 

 A uvjerenja ministra unutarnjih poslova su takva da je pojam »totalitarnih režima« momentalno suzio na crvenu zvijezdu, srp i čekić pri čemu mu je sjelo osobito spomenuti Staljina i Tita, ali – vrlo zanimljivo za jednog profesora povijesti – Hitlera i Pavelića ne. 

U tom napuhanom japajakanju, Karamarko se svima zakleo da će on iskopati sve »komunističke jame« u kojima se, kako je naglasio, nalaze kosti »vojnika NDH-a, ali i civila te pripadnika njemačkih i talijanskih vojnih snaga«. 

Požalio se, doduše, da zakoni u Hrvatskoj nisu dobri jer o progonu odlučuje (zamislite!) državno odvjetništvo, a ne policija, kao što i naloge za ekshumacije (zamislite!) daje sud, a ne policija. 

Ali Karamarko, koji se upravo upisuje u HDZ i ide na izbore po sve glasove HSP-a, HČSP-a i svih ostalih desnih stranaka, jamči da je odlučan pregaziti sve te neviđene opstrukcije kako bi stavio melem na otvorenu ranu povijesti i spriječio novu komunističku opasnost. 

Ukratko, Karamarko je iskrcao u javni prostor jednu gomilu krupnog otpada i običnog kućnog smeća koje želi skupo prodati pod bisere. 

Valjda 99 posto današnjih hrvatskih građana, uključujući i mene, podržalo bi ministra unutarnjih poslova, ma kako da se zvao, koji traži i utvrđuje činjenice o počiniteljima zločina iz doba Drugog svjetskog rata. Jedan uporan, pedantan i objektivan ministar, koji bi, daleko od očiju javnosti, mirno nastojao riješiti i takve prastare slučajeve, zaslužio bi nepodijeljeno uvažavanje sviju. 

 U proteklim desetljećima kultura ovog naroda toliko je uznapredovala da visoki postotci stanovništva smatraju kako krvave zločine i najbrutalnija gaženja ljudskih prava ne mogu opravdati nikakve ideologije, politički projekti ni ciljevi. Jednu od važnih lekcija u tom smislu dala su širokoj javnosti i suđenja za zločine u Domovinskom ratu vođena u Haagu, a onda i u Hrvatskoj. 

Velika većina ljudi bez obzira na njihovu političku orijentaciju i svjetonazor, danas se, dakle, slaže da svi zločini trebaju biti kažnjeni, oni današnji, jučerašnji i davnašnji, oni za koje su krivi »naši«, »njihovi« ili bilo tko.