Boris Ivošević i Tomislav Prpić / Foto Davor KOVAČEVIĆ
Ključ za brzi medijski uspjeh "frankovaca" leži u činjenici da oni, odnosno oni koji su u njoj i koje oni pokušavaju zastupati i žele predstavljati, imaju ulogu žrtve koja gotovo automatizmom rezultira moralnom superiornošću i ispravnošću
Nekad je vrijedila poslovica, a ne treba sumnjati da vrijedi i danas da “prilika stvara lopova”. Danas bi se ta poslovica mogla parafrizirati i moglo bi se kazati da “neprilika stvara medijskog subjekta”. Takav slučaj posljednjih tjedana gledamo sa Udrugom Franak, nastalom iz nevolje, uslijed neočekivane tečajne skokovitosti i silovitosti švicarskoga franka i činjenice da mnogi ljudi upravo u toj valuti imaju stambeni ili kakav drugi kredit. Valuta koja je za kreditnu obvezu prije samo koju godinu bila iznimno povoljna, čija je dražest mamila mnoge, sada je za mnoge postala fatalni uteg koji čak i ne vuče na dno, nego trenutačno lomi zglobove i drobi cjelokupni skelet i nervni sustav mnogih kreditoprimaca. Drobi kako financijski, tako i psihologijski.
Čelnike te udruge brzo je malo “opalilo” u glavu, pa tvrde da se njih mora zvati kada se u trokutu Vlada-komercijalne banke-HNB pregovara
No, ta je udruga vrlo brzo, zahvaljujući trenutačnom tečaju konfederativne valute koja se sama našla u teškoj situaciju zbog krize eura i eurozone, zauzela poziciju koja joj ni po čemu ne pripada i započela javno-medijsku kampanju kojom to mjesto traži. Dakle, čelni ljudi te udruge održavaju konferencije za novinare, oni bivaju zvani kad god se nešto dogodi sa švicarskim frankom i kreditima denominiranim u toj valuti, daju navodno relevantne izjave, sude o monetarnoj i valutnoj politici, svakako ih se zove kad se s tom valutom i takvim kreditima zbiva nešto loše, nešto za kreditoprimce u toj valuti zlokobono, procjenjuju što je učinjeno za kreditoprimce, je li učinjeno dovoljno, je li uopće išta učinjeno za njih ili se svi dogovori vode samo zato da bi banke zaradile još više novaca, a njima dugoročno bilo još teže. Izjave o tome kako je ipak dobro da jedan franak više ne vrijedi 7,16 kuna nego je ipak povoljnije to što vrijedi 6,52 kuna iz usta čelnika te udruge teško se probijaju u javnost. No, lako se probijaju u javnost izjave kako ama baš nitko nije učinio dovoljno za one koji kredite imaju u toj valuti, a zapravo u svakoj valuti koja nije kuna. Istina, oni nisu doprli dalje od toga da budu medijski konstruirani subjekti. Naprosto, ni Vlada, niti komercijalne banke, a ni HNB udrugu ne uvažavaju i ne doživljavaju kao relevantnog sugovornika, a pretpostaviti je da o njenim prijedlozima nisu ni neozbiljno porazmislili. Čelnike te udruge brzo je malo “opalilo” u glavu, pa tvrde da se njih mora zvati kada se u trokutu Vlada-komercijalne banke-HNB pregovara, a zapravo ih je toliko “pogodilo” u glavu da tvrde, tako je rečeno na konferenciji za novinare u subotu, da predstavljaju sve kreditno zadužene građane!? E, to je već ozbiljna megalomanija, megalomanija koja je mnogo skokovitije izrasla nego li tečaj franka. Udruge logikom svoga nastanka, a potom i djelovanje, predstavljaju svoje osnivače, one koji su se u udrugu učlanili i one koji su od udruge zatražili pomoć. U ničije drugo ime nisu ovlaštene istupati, nisu ih ovlaštene zastupati niti u njihovo ime zboriti, pa tako niti govoriti u napadaju dostojnog psihijatrije da predstavljaju sve kreditno zadužene građane.
Ključ za brzi medijski uspjeh “frankovaca” leži u činjenici da oni, odnosno oni koji su u njoj i koje oni pokušavaju zastupati i žele predstavljati, imaju ulogu žrtve koja gotovo automatizmom rezultira moralnom superiornošću i ispravnošću. Nasuprot njoj su banke, koje u ovom slučaju imaju ulogu počinitelja, a to je moralno inferiorna, skaredna pozicija.
Tražiti sve ono što je posljednjih dana tražio Franak je iracionalno
Da će tečaj franka biti kakav je bio posljednjih tjedana, i kakav još jest, prije dvije godine ili više nije mogao predvidjeti vjerojatno nitko, pa ni oni koji su upozoravali na tečajnu nestabilnost švicarskog franka. Nestabilnost se mogla predvidjeti, razmjeri nestabilnosti ne. Zbog toga je jasna ideja (to kako će biti realizirana sasvim je druga tema) da se barem dijelu onih koji kredite imaju u francima pomogne. Ovo što se zbiva je nešto poput poplave, ona se može naslutiti, mogu se izgraditi nasipi i odvodni kanali, ali kada poplava pogodi neki kraj ljudima se ipak pomogne. U protivnom moglo bi se dogoditi solidno socijalno urušavanje, a to bi onda bio problem i obitelji s kreditima u francima i banaka i Vlade i proračuna. No, tražiti sve ono što je posljednjih dana tražio Franak je iracionalno. Naime, korisnici kredita u švicarcima određeno su vrijeme itekako dobro prolazili upravo zato što su imali kredite u toj valuti koja se tjednima ne skida s naslovnica. Naravno, problem ne postoji dok se ne pojavi na naslovnici, pa tako dok se ne pojavi na naslovnici nema ni našeg medijski konstruiranog subjekta. Kad nekoga nema na naslovnici to znači da je on fin, pristojan, uredan, čist i poželjan. Kad se pojavi na naslovnici onda je opasan. Eh, sad, kako se onda se na kavama smijuljilo i likovalo zato što je kredit mudro dignut u švicarcima, a sada treba biti svjestan da nitko neće vraćati kredit do li onih koji su ga podigli, a njima preostaje nadati se da će im otplata biti olakšana. Na olakšanje onima koji će doći do daha, banaka koje će dobiti novce koje žele, a ne stanove koji im ne trebaju i države koja će amortizirati socijalne probleme. Više od toga, poput prilično nesuvislih zahtjeva da kamata na stambeni kredit mora biti smanjena za tri postotna poena baš i nije suvislo. Uostalom, da se kamata smanji za tri posto iznosila bi manje od tri posto i u tom je slučaju pitanje samo jedno: tko bi razliku do realne kamate plaćao umjesto onih koji su digli kredite u švicarcima.
“Frankovci” su donekle uspjeli demonstrirati svojim zahtjevima i kolika bi mogla biti moć populističkih zahtjeva u vremenu krize. Onome kojemu je teško krivi su svi, samo ne on sam koji se možda i nepažnjom, možda i u najboljoj namjeri, možda zato što je imao prevelike oči a premali želudac, a možda i spletom zlehudih okolnosti, našao u teškoj situaciji. A ono što je najgore iza tog populističkog pristupa krije se moralni imperativ navodne žrtve. No, tečaj franka posljednih dana ipak pada pa je nadati se da će i tečaj “frankovaca” biti sveden od medijskog subjekta na razinu medijskih marginalaca.
P. S. Natpisnik je ovih redaka korisnik stambenog kredita u švicarskim francima i posljednje što želi je da se Udruga “Franak” bori za njega i njegove interese.
