Gospa od puta, koja onako kamena i stamena bdije na odmorištu Dalmatine iznad Skradina, već je pokazala svoje čudotvorne moći i zaslužila da joj pokraj spomenika u znak zahvalnosti bude podignuta i naplatna kapelica. Dočim je počela bdjeti, spasila je msgr. Antu Ivasa od pogibelji koja mu je zaprijetila od novinara što su zapičili iz suprotnoga smjera. Šibenski biskup je poslušao Gospin nagovor i okrenuo se na ručnoj pred novinarkom Nove TV koja ga je htjela navući da s Dalmatine prokliže sve do istarskoga Ipsilona i da zaglavi u nekoj grabi blizu Dajle.

Po cijenu da ispadne neotesan, msgr. Ivas je novinarki odbrusio kako je njezino pitanje o spornome vlasništvu nad samostanom i gruntom u Porečko-pulskoj biskupiji vrlo provokativno i neumjesno, te demonstrativno izašao iz kadra neskrivene kamere, odbijajući bilo kakav razgovor. Gospa od puta mu je unaprijed oprostila tu nepristojnost, jer je procijenila kako je manja šteta da se o jednom Božjem službeniku govori kao o neljubaznom grintavcu nego da ga se stavlja rame uz rame s Adalbertom Rebićem.

   Za razliku od šibenskoga biskupa, koji je u Gospi od puta pronašao najboljega suvozača, zagrebački teolog i bibličar se bez konzultacija s višom mudrošću razletio po stranicama Jutarnjeg lista, ne pazeći na kakvo ga bespuće odvodi njegova interpretacija afere Dajla zbog koje se ovih dana i najgorljiviji hrvatski katolici raspituju koliko taj drug Papa ima divizija.

Rebić se u reli Kaptol-Dajla uključio još prije dva tjedna, izjavom kako je kardinal Josip Bozanić odlukom da se benediktincima iz Praglije vrati sporno imanje »povlađivao talijanskom lobiju unutar Crkve«. Nakon što je kardinal svojim kritičarima odgovorio da ga »kritiziraju iz neznanja ili iz mržnje«, Rebić je na dionici koju je odvozio u Jutarnjem pokušao biti oprezniji i zaobići cestovnu prepreku zvanu Bozanić.

Kazao je ugledni teolog kako on »nikada ni na koji način, niti izravan niti neizravan, nije kritizirao kardinala Bozanića niti bilo kojeg drugog crkvenog službenika«, da bi potom u još širem luku zaobišao zagrebačkoga nadbiskupa izjavivši kako o »njegovoj nadbiskupskoj službi ne bi želio ni u kojem slučaju suditi«. A zašto da ne? E, tu se eminentni bibličar lukavo pozvao na literaturu kojom se bavi i koja svjedoči da je »Bog postavio samo Isusa Krista sucem živih i mrtvih«.

   Pa ako u toj ziheraškoj vožnji i jest zaštitio Bozanića od sebe, pa i sebe od opetovanoga kardinalova gnjeva, Adalbert Rebić nije uspio izbjeći izravan sudar sa samim sobom. Naletio je isti taj Adalbert na istog onog Rebića koji je prije dva mjeseca smetnuo s uma biblijski poučak u pravosuđu, pa je u pravedničkom sudilu odvagnuo kako je kamenje bačeno na sudionike Parade ponosa u Splitu valjan pravorijek, budući da su »dobili ono što su tražili«, i koji se nakon negativnog odjeka te svoje sudačke izjave nemušto ispričavao.

Ovaj put je Rebić pazio da ne presudi kako su poduzetni porečki svećenici »dobili ono što su tražili«, čak ni kad je riječ o milijunskom utršku od prodaje Dajle. »Crkva nije trgovačko društvo i nema dovoljno iskustva s prodajom svoje imovine pa obično oni koji od Crkve nešto kupuju znaju crkvene ljude glede cijene i prevariti, a oni drugima poslije toga preprodaju istu stvar po znatno višoj cijeni«, pravdao je teolog sumnjivo poslovanje sirotih crkvenih nevježa. Tako im golf pomogao!