Ukratko, priča koju reporteru anonimno pričaju napadnuti Sinjani, ide ovako. Alka je gotova, desetak muškaraca zaustavilo se kod nekog štanda, raspoloženo komentiraju događaje i razmjenjuju dojmove. Publika i gosti razilaze se svatko svojim putem, pa se kod veselih momaka nakratko zaustavljaju prvo Zoran Milanović, a kasnije Ivo Josipović. Nakon kratkih i srdačnih razgovora, obojica odlaze, a pojavljuje se automobil s Jadrankom Kosor. 

Skupina zviždi i zajedljivo dobacuje premijerki. Na to odnekud skaču kao oparena trojica u civilu, pokazuju policijske značke, ruše štand, fizički napadnu i vrijeđaju okupljene muškarce, jedan čak vadi pištolj. Žrtve se brane i protestiraju. Prolaznik poziva nasilnike da prestanu zlostavljati mirne ljude, na što biva bačen na zemlju, licem ravno u konjsku balegu. Uto stiže uniformirana policijska ekipa koja smiruje strasti i dvojicu trpa u maricu. 

Po ovoj varijanti, stvar je sasvim jasna i izaziva zabrinutost i zgražanje. Policija je u Sinju primijenila fizičku silu nad ljudima zakonski potpuno bez razloga, zato što im se nisu svidjeli otrovni komentari na račun predsjednice Vlade i pokazivanje simpatija prema Milanoviću i Josipoviću. 

Kad se ovako ispriča što se dogodilo, to izgleda sasvim nedvojbeno jer napad je uslijedio nakon zajedljivih povika u pravcu premijerkinog automobila. Dakle, policija se ponijela kao politička policija prema slobodnim građanima koji imaju pravo javno iznijeti bilo kakvo mišljenje o bilo kome pa i o premijerki. Tukla je i prijetila ljudima jer su javno pokazali svoj politički stav. 

Međutim, policijske vlasti imaju sasvim suprotnu verziju događaja. Splitska policijska uprava reagira na priču priopćenjem u kojem kaže da se incident doista dogodio, ali zato što su policajci bili dužni intervenirati zbog kršenja javnog reda i mira. Dakle očito ne zbog dobacivanja premijerki. 

Tvrde da je gužvu izazvala skupina »alkoholiziranih« muškaraca koja je prvo galamila, a onda vrijeđala trojicu policajaca. Izričito se naglašava se da su to bili pripadnici interventne policije, što će reći ne premijerkini tjelesni čuvari. Kako njihova upozorenja nisu zaustavila divljanje, protiv izgrednika su morala biti upotrijebljena »sredstva prisile«. 

I? Što je sad točno i kako je stvarno bilo? 

Duboka je i filozofska ta Gideova sentenca da je boja istine siva, ali nema nikakvoga razloga da se ovom banalnom događaju jasno ne utvrdi prava i stvarna boja. Ovdje je, naime, u pitanju nešto sasvim provjerljivo jer se zbilo na javnom mjestu i uz gomilu svjedoka. Zato moramo točno saznati jesu li se sinjski momci samo podnapili i napravili darmar, ili je policija odigrala nasilničku igru protiv građana, a za račun vlasti. Ako je ovo prvo, nikome ništa, ali ako nije, onda policajci moraju biti najoštrije kažnjeni.