Gadno se zakuhalo oko autorskih prava na javno veličanje hrvatskih generala koje je Haški tribunal nepravomoćno osudio za ratne zločine počinjene u Oluji i nakon nje. Toliko gadno da to ne može ostati samo na riječima što su ispaljivane ovih svečarskih dana.

  Topnički dnevnici svjedoče da je Jadranka Kosor svojim gromkim pozdravom »svim hrvatskim braniteljima, svim hrvatskim generalima, a osobito Anti Gotovini i Mladenu Markaču« pogodila srca većine okupljenih na proslavi u Kninu. I da je usput počinila i znatniju kolateralnu štetu, zdimivši bivšu ministricu pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović ravno u centar za njegovanje sujete.

  Unatoč teškom i po njezin politički život opasnom ranjavanju, SDP-ova boginja pravde se uspjela osoviti na obje noge, te – kako bilježe topnički dnevnici – neselektivno uzvratiti paljbu. Ošinula je Ingrid Antičević-Marinović, svime što joj je palo na pamet, po HDZ-ovim sakralnim objektima, a tog je nekontroliranog streljiva bilo toliko da forenzičari još uvijek broje gelere koji su se zabili u fasadu zavjetne crkve Franje Tuđmana kada se u njezinoj blizini rasprsnuo projektil za koji ona što ga je ispalila tvrdi kako je riječ o pametnoj bombi. No, ostavimo balističkim stručnjacima da procijene koliko pameti doista ima, i ima li je uopće, u bombastičnom prasku SDP-ove artiljerke: »Godinama su u HDZ-u zatajivali Tuđmana. Bilo im je zabranjeno spominjati ga, a sada ga i mrtvog prizivaju u pomoć.«

  Samoj Ingrid Antičević-Marinović je puno važnije da joj se kao pun pogodak prizna hitac što ga je sprašila put HDZ-ova glasnog stožera i čija ga je ubitačna zajedljivost trebala sravniti sa zemljom: »Gadljivo je sada sjetiti se generala, a znamo da su ih sami isporučivali Haagu. Prije nekoliko godina Kosor je govorila da ne bi prepoznala Gotovinu da ga sretne. U međuvremenu nije pitala ni za njegovo zdravlje ni za pomoć.«

  Hoće li i kako li će Jadranka Kosor sada oplesti po protivničkoj strani? Hoće li nekadašnjoj ministrici pravosuđa nabiti na nos izvrdavanje suradnje s Haškim sudom na koju su je obavezivali hrvatski zakoni? Ili će shvatiti da bi to bio legalistički pogodak u prazno nakon kojega bi Ingrid Antičević-Marinović mogla ispaliti slavljenički plotun i pohvaliti se kako je ona svoj mandat potrošila na svečana otvaranja liftova, a ne na zatvaranja hrvatskih generala? I kako je ona, za razliku od Kosorice, uvijek pitala Gotovinu za zdravlje i za pomoć, čak i u vrijeme kada je bila ministrica, samo što se to nije smjelo znati?

  Može li se nakon svega dogovoriti obustava vatre za čijega bi trajanja Državni zavod za intelektualno vlasništvo odlučio tko ima sva moralna i autorska prava na svojatanje generala osuđenih za ratne zločine? Ili da se ta odluka prepusti biračima?

  Pa ako birači tako odluče, da sljedećega 5. kolovoza u Kninu slušamo kako ponovna ministrica pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović gromko pozdravlja »sve hrvatske generale, a osobito Antu Gotovinu i Mladena Markača«. I da potom čujemo njezina stranačkoga kolegu Davorka Vidovića kako, baš kao i ove godine, prigovara da »ne možemo Haški sud poštovati kad nam to odgovara, a ne priznavati kad nam ne odgovara« i da »za šankom smijemo iznositi što hoćemo, ali da dužnosnica Vlade ne smije tako govoriti«.

Pa da ga drugarica s govornice priupita: »Davorko, štaš popit?«